Alojzije Stepinac

Alojzije Stepinac
Blaženi Alojzije Stepinac
Rođenje	(1898-05-08) 8. maj 1898. Krašić, Austro-Ugarska
Smrt	10. februar 1960(1960-02-10) (61 godina) Krašić, SFRJ
Zanimanje	zagrebački nadbiskup i kardinal

Alojzije Stepinac (Brezarić kod Krašića, 8. maja 1898 - Krašić, 10. februara 1960), bio je zagrebački nadbiskup i kardinal. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim 3. oktobra 1998.

Grb kardinala Stepinca

Biografija

Škola i vojska

Vitraž u crkvi Gospe Lurdske na Rijeci

Alojzije Viktor Stepinac rođen je kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svog prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike porodice, koja je do godine 1878, živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.

Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, pa je 1909. poslan u Zagreb u klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916, a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, pa je 29. juna stupio u 96. karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku na Rijeku. U vojsci nije podnosio, da se pred njim psuje (to ga je zaokupljalo cijelog života) a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stepenicu do svetišta Majke Božje na Trsatu, kako bi slušao drugu misu.

U prvom svjetskom ratu borio se na italijanskom frontu; u maju 1918, ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko italijanskih logora (u Mestri kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji), gdje se prihvatio učenja italijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana da se bori na Solunskom frontu. Stepinac se javio kao dobrovoljac u Jugoslavensku legiju u kojoj su mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika. Zaslugom Jugoslavenskog odbora pušten je iz logora 6. decembra 1918. godine i poslan u Solun, gdje je proveo Božić u karanteni. Solunski front je bio probijen u septembru iste godine i prave borbe bile su već okončane. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u Vranje, Gnjilane i Prištinu demobiliziran, pa se u proljeće 1919. godine vratio kući u oficirskom činu potporučnika redovne vojske a 1920. godine unaprijeđen je u čin rezervnog poručnika.

Studiji i prosidba

Po povratku kući otac ga je nagovarao, da ode na univerzitet. Zato je u jesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i najzad se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na porodičnom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio, da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra, ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu, koji ga je postavio za upravinika jednog od najvećih porodičnih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku "Katoličke mladeži".

Godine 1922. u Brnu na međunarodnom skupu katoličke omladine s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske grupe, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. Tada je njegov otac počeo misliti kako je vrijeme, da se Lojzek oženi i to mu je rekao. Veliki posjed u Kamenarevu prenijet je na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu i to ga je napokon potaknulo da učini prvi korak.

Pisao je Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. Ali, s vremenom Stepinac je pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njena pisma i zamolio je da uništi njegova, poželivši joj svako dobro u budućem životu.

Sveštenički poziv

Stepinac je i dalje bio bez određenih namjera, neodlučan šta bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg sveštenika. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo indirektno, da svrha njegovog života leži u svešteničkom pozivu.

I dalje pun sumnji, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta, gdje se upoznao s Franjom Šeperom, mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svešteničkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck, gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.

Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako najzad ima namjeru da stupi u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti gdje bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijanski univerzitet kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati takse i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u oktobru 1924. u svojoj 26. godini krenuo u Rim.

Od sveštenika do nadbiskupa

U Rimu je na Gregorijanskom univerzitetu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je u jesen 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija, a mladu misu je služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih svetih. U julu iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj.

Stepinac je odmah želio prionuti na posao župnika te je podnio molbu, da mu se dodjeli župa. Međutim nadbiskup Bauer odlučio je dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Ali, Stepinac nije mirovao, već je nagovorio nadbiskupa Bauera, da izda okružnicu 25. novembra 1931. kojom je osnovao ustanovu "Caritas" na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac, koji se s oduševljenjem prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje narodnih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.

Spomenik Stepincu u Ludbregu

Godine 1932. imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces, jer je za nadbiskupovo imenovanje trebalo kraljevo odobrenje pored papinog. Nakon podosta kandidata, koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob, da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja.

Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. Međutim, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja.

Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd, da položi zakletvu kralju, u svom dnevniku je napisao:

...Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička...

Zbog ove rečenice dvadesetak godina kasnije bit će optužen za upletanje u ratne zločine protiv Srba. Postavši nadbiskup radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a među nekim sveštenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom.

Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. decembra 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.

U tom periodu ima zgoda kako je ušao u franjevački red. Godine 1934. na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u franjevce trećoredce, na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.

Sveštenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio da postoji zavjet što ga je Hrvatski sabor još 1739. godine učinio Bogu, a još nije bio izvršen. Tada je harala kuga, pa je na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u decembru 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi kapela, ako Bog zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo 1411. godine i u njemu se čuva relikvija Krvi Kristove. Stepinac je bio pokrovitelj izvršenja zavjeta. Godine 1940, objavio je poziv hrvatskom narodu, da se tokom proslave 1300. godišnjice kršćanstva u Hrvatskoj, izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika, zavjet je izvršen tek 1996. godine.

Kontroverze

O djelovanju nadbiskupa Alojzija Stepinca u doba NDH vodile su se i vode ogorčene polemike, s nepomirljivim radikalno oprečnim stavovima i ocjenama. Nakon rata, komunističke vlasti su ga osudile na zatvorsku kaznu zbog svog djelovanja za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega, nakon uspostave Druge Jugoslavije. Srpska propaganda je, naročito intenzivno 1980tih godina, u svojim optužbama išla i dalje od formulacija optužbe, pa je Stepinac proglašen za inspiratora i učesnika progona i genocida nad Srbima u NDH. Sa hrvatske strane, presuda je odbacivana kao neosnovana i nepravedna. Hrvatski sabor je 14. februara 1992. donio Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu po kojoj je Stepinac bio nepravedno osuđen na montiranom procesu. Osim toga, Stepinac je istican kao moralni velikan bez ijedne mrlje.

Gotovo svi njegovi branioci ističu niz slučajeva u kojima je on osuđivao postupke vlade NDH i rasističku ideologiju. Ivan Gabelica, hrvatski nacionalist, suprotstavlja im se u opsežnom feljtonu, koji ima opseg knjige. On tvrdi, da je odnos Stepinca i ustaških vlasti bio odličan, da pojedine Stepinčeve primjedbe nemaju dublji značaj te da su navodi o dubljim sukobima, a pogotovo o pripremanom hapšenju i atentatu na Stepinca neistiniti. Time Gabelica brani istu tezu kao srpski šovinisti, naravno sa potpuno suprotnim vrijednovanjem. Tako se nastavlja stara diskusija, koja se vodila u emigraciji između branilaca ustaškog režima i onih koji su ga osuđivali.

...Apsurd je od Srba i komunista, da nastoje Nadbiskupa prikazati kolaboracionistom Osovine. Još je veći apsurd, da to isto nastoje i ustaški publicisti učiniti...(Jozo Kljaković, u: "Stepinac mu je ime" I, str. 404)

Pozdrav novoj državi

Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. aprila Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. aprila, primio ga je i Ante Pavelić. Obje ove posjete zbile su se prije potpisivanja kapitulacije 17. aprila 1941. Tako je Stepinac prekršio svoju zakletvu vjernosti kralju.

Petar Milutin Kvaternik, brat vojskovođe Slavka kvaternika, pokušao je 10. aprila 1941. u Crikvenici preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac lično predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža.

Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prilikom general Slavko Kvaternik, koji je prije završetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.

Dana, 28. aprila Stepinac šalje kleru nadbiskupije okružnicu, u kojoj određuje, da se 4. maja po svim župnim crkvama održi svečani Te Deum povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

...Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitak zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju... (Krišto 2, dokument br. 10, str. 34–36)

Sukob zbog postupaka protiv Srba i Židova

Alozije Stepinac (krajnje desno), na sahrani Marka Došena.

Idila nije dugo trajala, jer je već 14. maja Stepinac poslao poglavniku protestno pismo:

...Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijeloj teritoriji Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti...(Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40)

Dana, 22. maja Stepinac je protestirao protiv odredbe, da svi jevreji moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću piše:

...Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice... (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51)

Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od jevreja zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade. Međutim, ima u tom pismu i dijelova, koji Stepincu ne idu u prilog. Takve dijelove su onda oni, koji Stepinca osuđuju trgali iz cjeline i tako izopačavali.

Povodom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore, Stepinac je 21. maja 1941. poslao poglavniku Paveliću dopis, koji je u historiografiji, publicistici i propagandi izazvao brojne kontroverze.

Nasilna pokrštavanja

Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Srba, Stepinac piše Paveliću:

...Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu Katoličke Crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj, da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s naročitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo....

Franjevac Aleksa Benigar navodi, da je vidjevši, da nove vlasti ne mare za njegove proteste, Stepinac već u toku 1941. poslao je povjerljivu okružnicu sveštenstvu, u kojoj piše:

...Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje...(Benigar, str. 395)

Benigar ne navodi izvor, pa je status ove okružnice upitan.

Protiv Jasenovca i rasizma

U pismu Paveliću 24. februara 1943., Stepinac protestira zbog ubistva sedmorice slovenskih sveštenika u Jasenovcu.

...Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? (…) Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!...(Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255)

Stepinac je u nekoliko propovijedi, koje su imale značajan javni odjek iako su ustaške vlasti zabranjivale, da budu štampane, osudio rasističku ideologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi.

Propovijed od 31. oktobra 1943.

Naročit odjek imala je njegova propovijed od 31. oktobra 1943, održana na završetku pokorničke procesije okupljenim hiljadama vjernika na trgu pred katedralom. Ova propovijed, u svojoj cjelini, je tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doživljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, "proročanski" dio. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su Crkvi upućivanje s raznih strana.

Stepinac započinje na način starozavjetnog proroka, koji šiba pokvarenost svog naraštaja ("posljednjih dvadeset godina"), odnosno cijelog "modernog" doba ("posljednja dva stoljeća"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe.

...Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Ko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Ko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje nauke i tobožnjih socijalnih indikacija? Ko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe...

Nakon toga slijede dijelovi propovijedi, koji imaju neposredni politički značaj, pa se mnogo češće citiraju. Stepinac koristi priliku, "da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola" koji svaljuju na Crkvu krivnju za zla djela koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora.

...

1. Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na Srbe, a također možda i na Židove.
2. Druga vrst optužbi su za filokomunizam. Katolička Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira porodicu i koji bi htio negirati ličnog Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.
3. Optužuju nas također da smo pristaše rasizma; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla. :»Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju, i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom (...) Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.... (objavljeno u Stepinac mu je ime, str. 45–50 ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile.)

Međutim, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan. Istovremeno bivao je opsjednut grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečednog odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i sedmicu protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda čudno; ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju.

Spašavanje srpske djece

U nizu propagandnih djela koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja 7.000 srpske djece sa Kozare, od maja od jula 1942. Međutim, voditelj te akcije je bila Diana Budisavljević, koja u svojem Dnevniku spominje, da se Stepinac prvo opravdavao da ne može ništa učiniti, a zatim davao velika obećanja koja nije ostvario. (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 54 i 55.) Tek od januara 1943. pružio je ozbiljnu pomoć u spašavanju novih grupa djece i brizi o njima (str. 117 i d.). U tome je bio samo jedan od mnogih, jer se aktiviralo niz pojedinaca, a veliku ulogu je imala i ilegalna komunistička Antifašistička fronta žena (AFŽ). Ukupno je u toj akciju zbrinuto više od 12.000 djece. Iako Stepinčeva uloga u tome nije bila presudna, on jest značajno pomogao, barem od januara 1943. Dr. Julije Budisavljević, Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno. (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164)

Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca

"Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prilikama kad je prisutnost predvodnika Crkve bila očekivana)." (Matković, str. 127)

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. decembra 1943. navodi:

...Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i Jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. oktobra 1943... (Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)

Pripremanje hapšenja

Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. novembra 1941, Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhapsiti Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb dr. Nikolu Rušinovića, da ih odvrati i da upozori Stepinca. (Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)

Pripremanje atentata

U julu 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, šefa Glavnog štaba oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene domobranstvo zbog sve većeg bježanja domobrana u partizane. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedan izvještaj njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. jula 1944. Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. (Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89)

Protest zbog angloameričkog bombardiranja

Stepinac je osudio savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944, gdje su njemačke snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri Svetoj stolici 7. marta 1944. navodi:

...Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitiih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe. Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima (…) da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati (…) Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cjelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju...(Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)

O etničkom čišćenju Hrvata

Stepinac je pri kraju svog pisma Paveliću od 6. marta 1943, u kojem protestuje zbog popisa "nearijevaca" pri čemu su, u skladu s rasističkim zakonima, prijetili nasilni raskidi "rasno mješovitih brakova", dodao i sljedeći pasus:

"Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine." Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio "oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika", odgovoreno mu je: "što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj!" (Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258)

Zatvorenik

Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke crkve s izuzetnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo.

U Zagreb su partizanske snage ušle 8. maja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhapšen i protiv njega se vodila istraga. Josip Broz Tito u Zagrebu se 2. juna 1945. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi crkve i novih vlasti Demokratske federativne Jugoslavije nekoliko mjeseci bili korektni.

Takav odnos nije dugo potrajao jer su 22. septembra 1945. hrvatski biskupi objavlili Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti. To je dovelo do zaoštravanja sukoba. Prema tvrdnjama Tito je predlagao Stepincu odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete stolice ali je to Stepinac odbio.

Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U montiranom procesu, osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. februara 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću. Papa Pio XII imenovao ga je kardinalom 1952. godine. Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim 3. oktobra 1998. godine u Mariji Bistrici.

Na reakciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita, između ostalog, zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijska štampa je pojačala napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su sveštenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.

Prilikom dolaska na blagoslov nove župe sv. Petra u Zaprešiću 4. novembra 1945, Alojzije Stepinac i zaprešićki župnik isusovac Matija Pašiček napadnuti su kamenjem i jajima. Napad je organizirala komunistička vlast. Spretnošću vozača Stjepana Kranjčeca, u napadu nije bilo stradalih. U spomen na taj događaj, otkrivena je spomen-ploča s likom Alojzija Stepinca i prigodnim tekstom na pročelju kapelice sv. Petra u Zaprešiću 2004. godine.

Komunistička tajna služba uhodila je i prisluškivala Stepinčevu rodbinu. Ko od njih nije sarađivao s režimom, ušao u partiju ili nije bio "podoban" bio je podvrgnut maltretiranjima, ispitivanjima i progonima te nije mogao dobiti posao. Njegov rođeni brat ubijen je kao komunistički saradnik, a bratova žena bila je u kontaktu s partizanima u šumi. Stepinčev nećak bio je teško ranjen u dva atentata, zlostavljan u zatvoru, psihički propao i završio u duševnoj bolnici. Stepinčeva sestra Štefanija imala je psihičke probleme uslijed toga.

Hapšenje i suđenje

Dana 18. septembra 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je, da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i italijanskim snagama i pozvao sveštenstvo da s njima sarađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. aprila, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhivu ministarstva vanjskih poslova NDH, da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.

Međutim, nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje, da će Stepinac biti uhapšen, sa zahtjevom da ga smjene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Vatikan je o tome obavijestio Stepinca rekavši mu neka sam odluči o tome šta će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena 11. oktobra iste godine. Proglašen je krivim po svim tačkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Usprkos insistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužioci nisu dopustili, da takvi podaci izađu u javnost.

Zatvor i kućni pritvor

Dana 19. oktobra 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu, nekadašnji pavlinski samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje se svaki dan služio misu.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopuštene povremene posjete. Godine 1947, majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego što je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uslovno pušten 5. decembra 1951. i prebačen u Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Isprva ga policija nije pratila, ali nešto kasnije bio je pod stalnom prismotrom.

Zdravlje mu nije bilo dobro i ljekar mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu, gdje je župnik Vraneković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.

Kardinal i blaženik

Sarkofag bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali, koji je izradio akademski kipar Hrvoje Ljubić. Ispod je grobnica zagrebačkih biskupa i nadbiskupa.

Dana 29. novembra 1952, na Dan Republike, Papa Pio XII imenovao ga je kardinalom. Vlast mu nudi, da napusti Hrvatsku, ali Stepinac to odbija. Godine 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, dijagnosticirao je policitemiju, rijetku bolest krvi, koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se tromboza u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. februara 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.

Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadužnica služila se i u Rimu, Montrealu, New York Cityju, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika. Postoji tvrdnja, da je nakon osamostaljenja Hrvatske obdukcijom Stepinčevih kostiju utvrđeno, da sadrže neke štetne radioaktivne spojeve, iz čega se zaključuje, da su ga komunističke vlasti godinama trovale, dok je bio u pritvoru.

Nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je, da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog službenika je zatražio, da se tijelo doveze u Zagreb i sahrani u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. februara ipak predomislile. Stepinac je sahranjen u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni obred završen je pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).

Papa Ivan Pavao II proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. oktobra 1998, pred mnoštvom od oko 500.000 vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. februara.

Pravednik među narodima

Dvaput je (1970. i 1994) bila pokrenuta inicijativa, da za svoje zasluge u spašavanju jevreja Stepinac dobije izraelsko priznanje Pravednik među narodima, ali je oba puta odbijeno.

Zanimljivosti

• Stepinac je jedini crkveni velikodostojnik, koji se popeo na Triglav 1936, dok je bio pomoćni zagrebački nadbiskup. To je obilježeno postavljanjem spomen-obilježja u crkvici na Kredarici, 300 metara ispod vrha, 5. augusta 2006.
• Od 1999. godine Postoji ulica pod imenom Cardinal Stepinac Way u američkom gradu Chicagu.

Kulturno-umjetnička društva

• Tamburaški orkestar Kardinal Stepinac - Vancouver, Kanada
• Hrvatski kulturni klub - Kardinal Stepinac - New York

Škole i socijalne ustanove

• Od 1948. godine u New Yorku postoji škola "Archibishop Stepinac High School", White Plains, New York.
• Hrvatska škola Kardinal Stepinac - Chicago
• 1992 radi starački dom i njegovalište u St. Johns Parku, Australija, Cardinal Stepinac Village.
• Osnovna škola "Kardinal Alojzije Stepinac" Krašić
• Dječji centar kardinal Stepinac - Haiti
• Hrvatsko australijsko društvo kardinal Alojzije Stepinac - Geelong (Australija)
• Hrvatka katolička škola kardinal Stepinac - Toronto, Kanada

Literatura

• Aleksa Benigar: Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Zagreb: Glas Koncila, 1993. (2. izdanje. Prvo izdanje u Rimu, 1974.)
• Ivan Gabelica: Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, feljton objavljivan u časopisu Zatvorenik, glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Prvi nastavak objavljen je u broj 145. u aprilu 2004, a završni, četrdeseti, u broju 186. u septembru 2007.
• Dnevnik Diane Budisavljević 1941–1945, Zagreb: Hrvatski državni arhiv – Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2003.
• Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, Knjiga prva, Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, 1998.
• Jure Krišto: Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska. Dokumenti, Knjiga druga, Zagreb: Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, 1998.
• Jure Krišto: Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2001.
• Hrvoje Matković: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002.
• Nikola Rušinović: Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb: Meditor, 1996.
• Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, priredio: Vinko Nikolić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991. (Prvo izdanje: Barcelona, 1978.)

Vanjski linkovi

• Bibliografija o Alojziju Stepincu
• Nadbiskup Alojzije Stepinac u izvještajima Njemačkog poslanstva u Zagrebu, Josip Kolanović
• Zatvorenički dani kardinala Alojzija Stepinca Glas Koncila br. 6.-10. 2008. g. str.25
• (hr)JOSIP MANOLIĆ 'Tito je poslao oficira Ozne da likvidira Alojzija Stepinca, ali je Stevo Krajačić kardinala upozorio da se skloni'

Prethodi:	Zagrebačka nadbiskupija	Slijedi:
Antun Bauer (1914. - 1937.)		Franjo Šeper (1960. - 1970.)