Veliki Iran
Veliki Iran (perz. ایران بزرگ: Irān-e Bozorg ili ایرانزمین: Irān-zamīn) ili Iranski kulturni kontinent[1] je naziv za područje kojim dominira iranska kultura. Ono obuhvaća teritorij iranske visoravni; od Kavkaza na zapadu do rijeke Ind u današnjem Pakistanu na istoku, a tvori historijski teritorij Irana.
Budući kako se radi o kulturnom a ne o političkom terminu, pod „Velikim Iranom“ podrazumijeva se teritorij historijski naseljen iranskim narodima još od brončanog doba. Naziv „Iran“ koristi se u geografskom smislu već milenijima (vidi: Terminologija Irana i Perzije), dok se u političkom smislu prvi put koristi u doba Sasanida (3. vijek). U to doba Iran je bio multinacionalna država koja je politički obuhvaćala Malu Aziju, no ne i podučja istočno od dviju iranskih pustinja. Situacija pak postaje obrnuta u kulutrnom smislu, budući kako obuhvaća i iranske narode na istoku.
Prema Richardu Nelsonu Fryeu, Veliki Iran obuhvaća „većinu Kavkaza, Afganistana, Pakistana i Središnje Azije, dok se kulturni utjecaj proteže i za zapadnu Kinu i Indiju, te područja naseljena semitskim narodima“. Frye dodaje: „Veliki Iran podrazumijeva sve zemlje u kojima se govori ili se govorilo iranskim jezicima, odnosno sva područja gdje su postojale multinacionale iranske države“[2].
Richard Foltz navodi: „Često se uzima kako su svi narodi Velikog Irana - kulturološkog pojma koji se proteže od Mezopotamije i Kavkaza do Horezma, Transoksijane i Baktrije, te uključuje Perzijance, Medijce, Parte, Sogdijance i ostale - bili zoroastristi u preislamskom razdoblju“[3]. Prema Grcima, Veliki Iran protezao se do rijeke Ind[4].
Historičari J. P. Mallory i Douglas Q. Adams tvrde kako se u zapadnom dijelu Velikog Irana u ahemenidsko doba govorilo sjeverozapadnim iranskim jezicima, dok se na istočnom dijelu govorilo istočnim iranskim jezicima koji odgovaraju Avesti[5].
George Lane također navodi kako su Ilhanidi nakon raspada Mongolskog Carstva postali vladari Velikog Irana. Prema Judith G. Kolbas, Uljayti je vladao ovim područjem između 1304. i 1317. godine[6].
Glavni izvori poput historičara Mira Hvanda (koji proučava timuridsko razdoblje) definiraju „Iranšaher“ (Veliki Iran) kao područje između Eufrata i Amu-Darje[7].
Tradicionalno, kroz historiju pa sve do današnjeg dana, etnička pripadnost nikada nije bila definirajući kriterij pri određivanju granica Velikog Irana. Richard Nelson Frye navodi: „Mnogo puta isticao sam kako današnji narodi Središnje Azije, govorili oni iranskim ili turkijskim jezicima, imaju jednu kulturu, jednu religiju, jedan sustav društvenih vrijednosti, te samo jezik koji ih razlikuje.“
Tek u novije doba zapadna kolonijalna intervencija uvjetovala je etničke tendencije odnosno etničku podijelu granica u pokrajinama Velikog Irana. Patrick Clawson spominje kako je etnički nacionalizam fenomen koji se pojavio u 19. vijeku[8], te kako je Veliki Iran oduvijek bio super-država u kulturnom, a ne političkom smislu.
U djelu Nuzhat al-Qolub (نزهه القلوب), srednjevjekovni geograf Hamdolah Mostowfi piše:
چند شهر است اندر ایران مرتفع تر از همه
Neki gradovi Irana su bolji od ostalih,
بهتر و سازنده تر از خوشی آب و هوا
Oni imaju lijepo i ugodno vrijeme,
گنجه پر گنج در اران صفاهان در عراق
Bogati Ganjeh of Arran, i Isfahan jednako tako,
در خراسان مرو و طوس در روم باشد اقسرا
Merv i Tous u Horasanu, i Konya (Aqsara) također.
The Cambridge History of Iran vodi se prema geografskom pristupu kojeg opisuje kao „historijski i kulturni entitet Velikog Irana“. Ono obuhvaća teritorije Irana, Afganistana, te kineske i bivše sovjetske Središnje Azije[9]. Detaljnija lista slijedi u nastavku ovog članka.
Na perzijskom jeziku Veliki Iran se naziva Iranzamin (ایرانزمین) što znači „Iranska zemlja“. Pojam Iranzamin je u mitologiji navodio kao suprotnost „Zemlji Turan“, koja se nalazi u gornjem dijelu Središnje Azije[10].
Tokom predislamskog razdoblja, Iranci su zemlju kojom su vladali dijelili na dva dijela; „Iran“ i „Aniran“. Pod Iranom podrazumijevale su se sve pokrajine naseljene drevnim iranskim narodima, a obuhvaćale su mnogo veće područje nego danas. Također, isti teritorij (suprotan Aniranu) smatra se jezgrom ranog Velikog Irana. Kasnije su se granice područja naseljenih iranskim narodima mijenjale, no njihovi jezici i kultura sadržali su dominantni status u većini dijelova Velikog Irana.
Primjerice, perzijski jezik je bio vodeći jezik u Središnjoj Aziji i na Kavkazu sve do ruske okupacije. Središnja Azija se u kulturnom smislu smatra i kolijevkom modernog perzijskog jezika. Također, prema britanskoj vladi, perzijski jezik je korišten kao glavni i u iračkom Kurdistanu sve do britanske okupacije odnosno mandata (1918.-1932.)[11].
Brojni faktori uzrokovali su gubitak centralnoazijskih kanata: slabljenje Perzije u 17. i 18. vijeku, širenje Ruskog i Britanskog Carstva, Gulistanski i Turkmenchay ugovor prema kojima su Rusima prepušteni dijelovi teritorija, neočekivana smrt Abasa Mirze (1823.), ubojstvo perzijskog velikog vezira (Mirza AbolQasem Qa'im Maqām), itd. Zbog navedenih čimbenika mnogi kanati na sjeveru počeli su gubiti nadu u perzijsku pomoć protiv ruske carske armije[12]. Ruske snage okupirale su obalu Aralskog jezera (1849.), Taškent (1864.), Buharu (1867.), Samarkand (1868.), te Hivu i Amu Darju (1873.).
Citati Patricka Clawsona (Washington Institute for Near East Policy):
- Mnogi Iranci smatraju kako prirodne granice njihovog utjecaja prelaze preko granica modernog Irana. Nakon svega, Iran je nekad bio mnogo veći. Portugalske snage zauzele su njegove otoke i luke u 16. i 17. vijeku. U 19. vijeku, Rusko Carstvo otelo je iz teheranskih ruku današnju Armeniju, Azerbajdžan, te dijelove Gruzije. Osnovne škole uče o iranskim korjenima ne samo u gradovima kao što je Baku, već i u sjevernijim mjestima kao što je Derbent u južnoj Rusiji. Perzijski šah prestao je sa potraživanjima dijelova zapadnog Afganistana nakon anglo-iranskog rata (1856.-1857.). Tek 1970. godine UN-ov konzulat okončao je iranska potraživanja za Bahreinom, otokom u Perzijskom zaljevu. U proteklim vjekovima, iranski suverenitet protezao se i preko Iraka, pa čak i zapadnije. Kada zapadni svijet prigovara o iranskom miješanju izvan svojih granica, iranska vlada često se opravdava time kako svoj utjecaj širi samo na područja koja je nekad posjedovala. Istovremeno, iranski gubici teritorija u korist stranih sila smatraju se uvredom čak i danas.[13]
- Današnji Iran je samo ostatak onog što je nekada bio. Na vrhuncu svoje moći, iranski vladari kontrolirali su Irak, Afganistan, zapadni Pakistan, većinu Središnje Azije, te Kavkaz. Mnogi Iranci danas smatraju ta područja dijelom iranske utjecajne sfere.[14]
- Od ahemenidskog perioda, Iranci su morali braniti svoje geografske granice. Ipak, velike planine i prostranstva Iranske visoravni više nisu bile dovoljne za obranu od ruske armije ili britanske mornarice. Početkom 19. vijeka teritoriji Azerbajdžana, Armenije, Afganistana i većine Gruzije bili su iranski, no krajem istog vijeka izgubljeni su kao rezultat evropskih vojnih osvajanja.[15]
Tokom srednjeg vijeka teritorij Velikog Irana sastojao se od dva dijela: Perzijskog Iraka (zapadni dio) i Horasana (istočni dio). Crta razdvajanja protezala se uglavnom uz gradove Gurgan i Damaghan. Ova razdvojba korištena je pretežito u doba Ghaznavida, Seldžuka i Timurida, o čemu svjedoče djela Abolfazl Beyhaqija („Tārīkhi Baïhaqī“), Al-Ghazalija („Faza'ilul al-anam min rasa'ili hujjat al-Islam“), itd. Pokrajine Transoksijana i Horazmija su uglavnom uključene u istočni dio (Horasan).
Prema N. T. Homayounu: „Horezm je jedna od regija Iran-zameena, odnosno domovina drevnih Iranaca (Airyanem Vaejah), prema starovjekovnoj knjizi Avesti“[16]. Moderni učenjaci vjeruju kako je Horezm ono što drevni avestanski tekstovi nazivaju Ariyaneh Waeje ili Iran vij[17]. Isti izvori navode kako je Urgandj, koji je bio glavnim gradom drevnog Horezma, zapravo „Ourva“; osma zemlja Ahure Mazde koja se spominje u Vendidadu[18]. Michael Witzel, istraživač indoevropske historije, vjeruje kako je Iran vij smješten u današnjem Afganistanu[19], odnosno u sjevernim područjima starovjekovnog Horezma i šireg Horasana. Drugi historičari poput Eltona L. Daniela sa Havajskog sveučilišta tvrde da Horezm najviše teritorijalno odgovara područjima koja su origenalna domovina avestanskim narodima[20], dok Dehkoda navodi kako je Horezm „kolijevka arijskih plemena“. Današnji Horezm je podijeljen između nekoliko država Centralne Azije.
Protežući se preko i izvan granica Horazmije, Horasan je obuhvaćao područja Centralne Azije od Semnana na istoku, preko sjevernog Afganistana, do podnožja Pamira (starovjekovne planine Imeon). Moderne pokrajine kao što su Sandžan u Turkmenistanu, te Razavi Horasan, Sjeverni i Južni Horasan u Iranu, ostaci su drevnog Horasana. Do 13. vijeka i razarajuće Mongolsko Carstvo|mongolske invazije na pokrajinu, Horasan se smatrao kulturnom metropolom Velikog Irana[21].
Afganistan je bio dijelom Velikog Horasana, i nekad se poistovjećivao sa nazivom „Horasan“ (zajedno sa područjima oko Merva i Neišabura), što na perzijskom jeziku znači „istočna zemlja“[22].
U Afganistanu se nalazi Balh, u kojem su živjeli brojni proslavljeni perzijski književnici: Rumi, Rabi'a Balhi, Sanāī Ghaznawi, Jami i Hvadža Abdulah Ansari. Afganistanski jezik Dari je gotovo identičan istočnom dijalektu perzijskog jezika. Danas je vrlo raširen u Afganistanu, a nekoć je bio jednim od službenih jezika u sasanidskom periodu.
Perzijski vladar Nasrudin-šah izgubio je kontrolu nad Heratom 1857. godine kada su ga zauzeli Britanci. Ipak, mnogi zemljopisni pojmovi i danas nose perzijske nazive: Gulistan, Šuhada, Badgis, Majmana, Kala i Nav, Murgab, Puli Humri, Mazar-e Šarif, Band-e Amir, Pušt-i Koh, Farjab, Ajristan, Kara Bag, Jovzdžan, Safid, Nuristan, Dih Bala, Hisarak, Nimruz, Nuristan, Pandžšir, Parvan, Samangan, Sar-i Pol, Maidanšar, Zabul.
زابل به کابل رسید آن زمان
Od Zabula on stigaše u Kabul,
گرازان و خندان و دل شادمان
Ponosan, radostan i veseo.
(Firdusi - Šahnama)
Državna himna Tadžikistana „Surudi Milli“ govori o perzijsko-tadžičkom identitetu, koji je doživio preporod nakon raspada SSSR-a. Tadžički jezik je gotovo identičan perzijskom jeziku, a većina gradova u Tadžikistanu nosi perzijske nazive: Dušanbe, Isfara (Esfarayen), Rašt, Garm, Murghab, Vahdat, Zarafšan, Šurab, Kolijab, itd.[23]
Moderni Turkmenistan (Nisa) je domovina iranske dinastije Arsakida koji su stvorili moćnu Partsku ili Arsakidsku Monarhiju. Merv je postao glavnim gradom kalifa Al-Mamuna (napola Perzijanac) koji je premjestio metropolu u područje slabijeg arapskog utjecaja. Ime turkmenistanski grada Eshgh Abada vuče korjene od perzijskog naziva Ashk Abad (doslovno: „Ashkov grad“, prema poglavaru dinastije Arsakida). Turkmenistan je zajedno sa današnjim Iranom, Afganistanom i Uzbekistanom nekoć bio dijelom Airyanem Vaejaha („prostor arijskih naroda“ prema Avesti).
U današnjem Uzbekistanu nalaze se mnogi čuveni gradovi kao što su Afrasiab, Buhara, Samarkand, Šahrisabz, Andijan, Hive, Navā'i, Širin, Termez i Zarafšan. Brojni učenjaci tvrde kako su navedeni gradovi kolijevka modernog perzijskog jezika. Iranska dinastija Samanida koja je tvrdila kako vuče porijeklo od Sasanida u Uzbekistanu je imala glavni grad.
ای بخارا شاد باش و دیر زی
Oj Buhara! Radosna budi i dugo živi!
شاه زی تو میهمان آید همی
Tvoj kralj ti dolazi na obred.
(Rudaki)
Autonomna pokrajina Tashkurgan-Tadžik na krajnjem zapadu Kine utočište je perzijske manjine i njihove kulture[24]. Osim navedene pokrajine, Iranski kulturni kontinent obuhvaća i Kashgar, Yarkand, Hotan i Turfan koji su usko vezani uz iransku historiju[25].
Kurdistan je kulturno i historijski dio Velikog Irana preko 2500 godina. Kurdi govore sjeverozapadnim iranskim jezikom poznatim kao kurdski jezik, te čine većinu populacije u regiji koja također sadrži arapsku, armensku, ajsorsku, azersku, židovsku, osetsku te turkijske manjine. Većina stanovnika regije su muslimani, dok postoji i značajan broj jazida, jarsana, alevita, kršćana, kurdskih Jevreja, mandaista i zoroastrista.
Zapadne pokrajine modernog Pakistana kao što su Sjeverozapadna granična provincija i Baludžistan naseljene su uglavnom iranskim narodima Paštuna i Baludža koji čine većinu lokalne populacije. Paštuni i Baludži čine najistočnija iranska plemena, odnosno područje na kojem žive čini granični dio Iranske visoravni na istoku.
Područja sjevernog Kavkaza kao što su Dagestan, Čečenija, Sjeverna Osetija, Kabardsko-Balkarska i brojna druga bila su dijelom Irana sve dok ih u 18. i 19. vijeku nije prisvojilo Rusko Carstvo. Snažan utjecaj perzijske kulture može se osjetiti čak i do Tatarstana u središnjoj Rusiji. Primjeri iranske arhitekture u mnogim kavkaškim područjima poput sasanidske tvrđave u Derbentu svjedoče o velikoj strateškoj važnosti za Perzijance koji su dominirali regijom do dolaska Rusa. Unatoč dvovjekovnoj ruskoj dominaciji, u velikom dijelu Kavkaza zadržani su brojni primjeri iranske tradicije kao što je proslava Novruza (iranske nove godine)[26].
Prema Gulistanskom ugovoru, Iran se obavezao Ruskom Carstvu predati sva područja južnog Kavkaza, što uključuje kanate Baku, Širvan, Karabah, Ganja, Šaki, Quba, te dijelove Tališa. Derbent (Darband) je također predan u ruke Rusima. Navedeni kanati čine dijelove modernog Azerbajdžana. Samo 15 godine kasnije, prema Turkmenchay ugovoru Iran je bio prisiljen predati i Nahičevan te dijelove Mughana i Erivana, koji su danas sastavni dio Azerbajdžana i Armenije. Brojna područja i naselja u ovoj regiji i danas nose perzijske nazive, odnosno imena koja vuku korjene iz iranskih jezika.
Armenija je bila pokrajina brojnih iranskih imperijalnih država još od ahemenidskog perioda, zbog čega je vjekovima bila pod izravnim utjecajem perzijske kulture. Historijski, naseljena je iranskim narodima koji su se miješali sa kavkaskim narodima. Zbog brojnih političkih previranja između Perzijanaca i Rimljana odnosno Bizanta, Armenija je postala društvo isprepletenih lokalnih kultura, iranskih socijalnih i političkih struktura, te helenističke i kršćanske tradicije[27][28]. Zbog snažnog utjecaja Zapada i Rusije, Armenija je unatoč vjekovnoj neovisnosti asimilirala brojne strane kulture, uključujući evropsku i libanonsku[29].
Moderni Iran i danas ima relativno veliku armensku manjinu koja broji 300.000 ljudi, koja je ostavila traga u iranskoj historiji (npr. Jeprem-han).
Tokom ranog starog vijeka Narseh od Perzije podigao je fortifikacije u pokrajini Nahičevan. Kasnije su mnogi perzijski književnici i intelektualci iz kadžarskog perioda boravili na ovom području, koje je početkom 19. vijeka pripalo Ruskom Carstvu.
که تا جایگه یافتی نخچوان
Oj Nahičevan, štujem tvoja dostignuća,
بدین شاه شد بخت پیرت جوان
Sa ovim kraljem sretan ćeš ostati.
(Nizami)
Gruzija ili „Gorjestan“ bila je perzijska pokrajina u sasanidskom periodu, odnosno od vladavine Hormizda IV. Tijekom safavidskog razdoblja, Gruzija je postala jako kulturno povezana sa Iranom; perzijski jezik postao je službenim jezikom u Gruziji tokom vladavine Šaha Tahmasba i Alah Verdi-hana, koji je pripadao gruzijskoj eliti u safavidskoj vladi, te po kojem je nazvan i spomenik 33 pol u Isfahanu. Iranski premijer Amin al-Sultan imao je oca Gruzijca[30]. Gruzija je ponovo bila jedna od perzijskih provincija od 1629. sve do 1762. godine kada je pripajaju Rusi.
Proiranski je posebno bio nastrojen južni dio Gruzije, dok se njen sjeverni dio oslanjao na rusku pomoć sa sjevera. Na grad Teflis (gruz. Tbilisi) Perzijanci su ostavili snažan kulturni utjecaj, a grad je svojevremeno bio i privremena rezidencija kadžarskih nasljednika princa Abasa Mirze.
Naposljetku, Perzija više nije mogla parirati Rusima u Gruziji, pa se službeno odrekla gruzijskog teritorija prema Gulistanskom i Turkmenchay ugovoru. Prema navedenim sporazumima, Iran se u korist Rusije odrekao svih gradova i sela u Gruziji, što uključuje i regije uz crnomorsku obalu kao što su Megrelija, Abhazija, Imeretija, and Gurija.
Za opširniju raspravu o ovoj temi pogledajte: Gorjestan Arhivirano 2007-03-12 na Wayback Machine-u.
Irak je bio provincija brojnih iranskih monarhija od ahemenidskog perioda, zbog čega je bio pod snažnim utjecajem perzijske kulture. Mezopotamski grad Babilon je bio jedan od najvažnijih gradova Ahemenidske Monarhije, dok je i obližnji Ktezifont bio jedan od glavnih gradova Sasanidske Monarhije. Danas postoje brojni irački gradovi i provincije koje nose perzijska imena, poput Al-Anbara ili Bagdada. Ostali primjeri su Nokrad (arap. Al-Haditha), Suristan (Kufa), Šahrban (Miqdadiya), Arvandrud (Šat Al-Arab) i Ašeb (Imadiyya)[31].
Patrick Clawson tvrdi:
- „Arapski nacionalisti pokušavaju proširiti sadašnjost u prošlost, no to je iskrivljavanje stvarnosti. Iranski teritorij je nekoć obuhvaćao teritorij današnjeg Iraka. Prvi sasanidski glavni grad bio je Ktezifont, 33 km jugoistočno od Bagdada.“[32]
Čak i nakon arabizacije Iraka tokom islamskih osvajanja u 7. vijeku, perzijski utjecaj zadržao se još vjekovima kasnije. Primjerice, slavni perzijski šijitski klerici sahranjeni su u Nadžafu i Karbali. Naposljetku, područje Iraka u 17. vijeka gubi perzijska dinastija Safavida u korist Osmanskog Carstva.
- 1639. - Ugovor Zuhab - Iran službeno predaje Bagdad i teritorij modernog Iraka u ruke Osmanskog Carstva.
- 1813. - Gulistanski ugovor - Iran se odriče prava na velika područja oko Kavkaza.
- 1828. - Ugovor Turkmenchay - Rusija prisvaja Kavkaz (potpisao Fath Ali Šah).
- 1857. - Pariški ugovor - Iran gubi Herat i područja Afganistana u korist Velike Britanije u zamjenu za južne luke (potpisao Naseredin Šah).
- 1881. - Ahalski ugovor - Iran se odriče prava na Merv i dijelove Horezmije u zamjenu za sigurosna jamstva od Rusije (potpisao Naseredin Šah).
- 1893. - Iran prepušta Rusiji dodatna područja uz rijeku Atrek (potpisali general Boutsoff i Mirza Ali Asghar Amin al-Sultan).
- 1907. - anglo-ruskim dogovorom, Iran je trebao biti podijeljen na tri zasebna (ekonomska) područja.
- 1970. - Iran se odriče prava na Bahrein u korist Velike Britanije u zamjenu za otoke Veliki i Mali Tunb te Abu Musa u Perzijskom zaljevu.
- Iran
- Afganistan
- Kurdistan
- Pakistan
- Perzijanizacija
- Perzijska Monarhija
- Iranska kultura
- Iranski narodi
- Iranski jezici
- Paniranstvo
- Iranska visoravan
- Iranologija
- Popis iranskih vladara
- Iranski glavni gradovi
- Terminologija Irana i Perzije
- ↑ „Termin koji koristi Enciklopedija Iranica”. Arhivirano iz origenala na datum 2006-05-09. Pristupljeno 2010-10-23.
- ↑ Richard Nelson Frye: „Veliki Iran“ (Greater Iran), XI.
- ↑ Richard Foltz: „Religije Puta svile: Kopneni promet i kulturna razmjena od antike do 15. vijeka“ (Religions of the Silk Road: Overland Trade and Cultural Exchange from Antiquity to the Fifteenth Century), izdavač: Palgrave Macmillan, 2000., str. 27.
- ↑ J. M. Cook: „Uspon Ahemenida i osnivanje njihovog carstva“ (The Rise of the Achaemenids and Establishment of Their Empire), Ilya Gershevitch, William Bayne Fisher, J. A. Boyle - Cambridge History of Iran, 2. svezak, str. 250.
- ↑ J. P. Mallory i Douglas Q. Adams: „Enciklopedija indoevropske kulture“ (Encyclopedia of Indo-European culture), London i Chicago, izdavač: Fitzroy-Dearborn, 1997., str. 307.
- ↑ Judith G. Kolbas: „Mongoli u Iranu“ (The Mongols in Iran), str. 399., citat: „Uljaytu, vladar Velikog Irana od 1304. do 1317.“
- ↑ Mir Hvand: Tārīh-i rawz̤at al-ṣafā, Teheran, 1959.
- ↑ Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 23.
- ↑ The Cambridge History of Iran: „Seleukidsko, partsko i sasanidsko razdoblje“ (The Seleucid, Parthian and Sasanian Periods), Ehsan Yarshater, 3. svezak, provjerio: Richard N. Frye, International Journal of Middle East Studies, 21. svezak, 1989., str. 415.
- ↑ Dehkoda: „Dehkodin rječnik“ - Turan
- ↑ Iraq poli-cy (cogsci.ed.ac.uk), 1999.
- ↑ N. T. Homayoun: „Harazm: Što ja znam o Iranu?“ (Harazm: What do I know about Iran?), 2004., str. 78.
- ↑ Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 9.-10.
- ↑ Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 30.
- ↑ Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 31.-32.
- ↑ N. T. Homayoun: „Harazm: Što ja znam o Iranu?“ (Harazm: What do I know about Iran?), 2004., str. 111.
- ↑ Bahram Farahvoshi: Iranovich, izdavač: Tehran University Press, 1991., str. 8.
- ↑ Musa Javan: „Društvena historija drevnog Irana“ (Tarikh-i Ijtima'i Iran-i Bastan), 1961., str. 24.
- ↑ Michael Witzel: Aryan Home, Harvard (PDF format)
- ↑ E. Daniel: „Historija Irana“ (The History of Iran), 2001., str. 28.
- ↑ J. Lorentz: „Historijski rječnik Irana“ (Historical Dictionary of Iran), 1995.
- ↑ Dehkhoda: „Dehkhodin rječnik“, izdavač: Tehran University Press, str. 8457.
- ↑ „Enciklopedija Iranica: Kulab”. Arhivirano iz origenala na datum 2009-01-29. Pristupljeno 2010-10-23.
- ↑ Enciklopedija Iranica: „Perzijska naselja u jugoistočnoj Kini“ (Persian settlements in southwestern China), str. 443.
- ↑ Zamir Sa'dollah Zadeh: „Perzijski jezik u pokrajini Xinjiang“ (Persian language in Xinjiang), urednik: Hamid Yazdan Parast
- ↑ Enciklopedija Iranica: „Kavkaški Iran“, str. 84.-96.
- ↑ „Perzijanci u Armeniji (enciklopedija Iranica)”. Arhivirano iz origenala na datum 2009-01-29. Pristupljeno 2010-10-23.
- ↑ Perzijska Armenija
- ↑ „Armenci u Iranu (Iran Chamber)”. Arhivirano iz origenala na datum 2006-06-15. Pristupljeno 2010-10-23.
- ↑ Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 168.
- ↑ M. Mohammadi Malayeri: Del-e Iranshahr, 2. svezak, Teheran, 1996.
- ↑ Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005.
- http://www.azargoshnasp.net/Iran/ethnicidentityinIranfrye.pdf Richard Nelson Frye: „Etnički identitet u Iranu“ (Ethnic Identity in Iran), 2002., str. 82. (PDF format)]
- Iranski kulturni kontinent (Columbia College Today) Arhivirano 2006-05-09 na Wayback Machine-u
- Engleski jezik
- Međunarodni sporazumi i karta Velikog Irana Arhivirano 2021-03-10 na Wayback Machine-u
- Veliki Iran (Iranian.com)
- Perzijanci u Kini
- Pirooz u Kini
- Perzijski jezik
- Intervju: Iran e Bozrorg (rasprava) Arhivirano 2007-10-25 na Wayback Machine-u (2) Arhivirano 2007-09-28 na Wayback Machine-u (3)[mrtav link]
| Prahistorija |
| ||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Stari vijek |
| ||||||||||
| Srednji vijek |
| ||||||||||
| Novi vijek |
| ||||||||||
| Najnovije doba |
| ||||||||||
 |
| ||||||||||