22 POGLEDI O S L O B O Đ E N J E • S u B O ta / N E dJ E L Ja , 1. i 2. J u L i / S r pa N J 202 3. Teološki rezimei poratnih vremena Ivan Šarčević: “Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu”, Tešanj Rijeka, 2022. Piše: EnEs Karić Z bornik rasprava, predavanja, govora, izlaganja. U izdanju Centra za kulturu i obrazovanje u Tešnju i Ex librisa u Rijeci lani je objavljena knjiga “Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu” fra Ivana Šarčevića (rođen 1963), profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, katoličkog teologa, svećenika, teoretičara i na svoj način angažiranog intelektualca. Ova knjiga kazivana je ili na/pisana u jednom dugom platnu vremena, od 1998. do 2022. godine. Predavanja, saopćenja, govori, eseji - prije svoga smirenja u ovoj knjizi - objavljeni su separatno u različitim publikacijama, najčešće u časopisu Bosna franciscana, jedan Gotovo sve što oslovljava Šarčevićeva knjiga jeste, na neki način, ovo naše sadašnje, odviše sadašnje doba, koje već dugo traje kao jedno naše mirnodopsko mučilište bez bliske nade da će sivilo poratnih vremena otići s naših tjemena, sjahati s naših pleća od eseja i u gradačačkom Diwanu te drugim zbornicima ili na elektronskim stranicama, kako to autor uredno naznačava na kraju svakog poglavlja. Neka poglavlja već na svome početku sadrže prigodne informacije o tome gdje su kazana i kojim povodom. Ukratko, knjiga “Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu” sabire i u niz dovodi sva ova predavanja, rasprave, govore i izlaganja Ivana Šarčevića. K tome, vidljivo je da se neposredni povodi pisanja i objavljivanja cjelina ove knjige prožimaju, najčešće skladno, između njezinih korica i na neki način međusobno se tumače. I kad Šarčević govori u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine (npr. 21. novembra 2012. na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu), ili kad se obraća u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine (1. marta 2015. u Parlamentu Bosne i Hercegovine), ili, pak, kad u Domu kulture u Brčkom (1. marta 2022) govori na svečanoj akademiji u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, i tada, kao i u drugim prilikama, autor ove knjige ima u vidu glavne teme svoje knjige - Svemilosnog Boga i srdžbenu djecu Ademovu, narode i podjele, nacije i politike, vjerske zajednice i teologije, ‘hajduke i akindžije’, ljude i zavade. Autor se kritički obraća ‘našim’ ufanjima u prošlosti koje nisu prošle, u sadašnjosti koje se traže čak u srednjem vijeku. Gotovo sve što oslovljava Šarčevićeva knjiga jeste, na neki način, ovo naše sadašnje, odviše sadašnje doba, koje već dugo traje kao jedno naše mirnodopsko mučilište bez bliske nade da će sivilo poratnih vremena otići s naših tjemena, sjahati s naših pleća. To je, naime, jedna od namisli koje nam se jave nakon što u kontinuitetu od nekoliko dana pomno pročitamo ovu Šarčevićevu knjigu i svaku njezinu fusnotu. Sreća je, pak, da ova knjiga ima i svoje mnoge vedrije stranice, ona obiluje povjerenjem u to da je moguće da bude drukčije, a to znači - bolje! Knjiga koja oslovljava cjelinu. Krenemo li od toga da je mjestimični pesimizam ove knjige Ivana Šarčevića, o koji se tu i tamo spotaknemo, tek prolazan i nalik žeđi žetelice na poslenom ljetnom danu dok joj ne dometnu krčag sa svježom vodom, itekako je vidljivo da autor oslovljava cjelinu Bosne i Hercegovine, njezine vjernike, nevjernike, sekularne, agnostike, pravoslavne, muslimane, katolike, one druge preko kojih i mi saznajemo svoje identitarno mi. Ali, šta je ta cjelina Bosne i Hercegovine danas? - naći ćemo da se upravo to pita autor ove knjige, tekstom ili kontekstom njezinih stranica, ne prešućujući ni ona pitanja o BiH koja jesu ili bi mogla biti ʼnemila Autor traga za odgovorom šta je ta cjelina Bosne i Hercegovine danas i nedragaʼ bilo njegovim istovjernicima ili pripadnicima drugih vjera i konfesija. U svojim kratkotrajnim hodočašćima u prošlost, Šarčević konstatira da je Bosna i Hercegovina svoju cjelinu zaimala u svome kratkotrajnom srednjovjekovlju, Osmanska imperija tu cjelinu detektirala je u ejaletu, Austrougarska u corpus separatumu, socijalistička Jugoslavija u republici itd. Umjesto da gledanja na Bosnu i Hercegovinu nakon agresije 1992-1996. godine, u vremenima njezina bosanskohercegovačkog iscjeljenja, budu u prilog te ‘svoje domovine’, dolazi do destruirajućih procesa koji osujećuju mir. O poratnom destruktivnom pribjegavanju prošlosti Ivan Šarčević piše: ”Povijest religijā - udžbenici povijesti i neki katekizmi su najbolji pokazatelj - često je svjetovno-politička povijest prohujalih imperijalizama, pobjeda prijašnjih carstava, nostalgija za nekim prošlim sretnim vremenima kada su vladale (naše) teokratske države i ʼsvi bili sretniʼ. Ne samo da se boluje od ʼviškaʼ povijesti, nego se svako malo, s promjenom režima, prekrajaju i notorne historiografske činjenice za dnevnopolitičku upotrebu.” (str. 57). Na mnogo mjesta Šarčevićeva knjiga pokazuje da se separatno recipiranje prošlosti jednako tako ogleda i u svemu drugom, na primjer u separatnom i ubogo uskogrudnom gledanju na ‘tuđe’ žrtve i na ‘vlastite’ žrtve: “Zato bez imalo empatije i današnji političari i religijski poglavari govore samo o svojim žrtvama i to opet samo unutar egoistične političke (nacionalne) računice ili bez imalo pokorničkog stava pred svetim Bogom, izjednačavaju sve krivce i sve žrtve. U biti, žrtve drugih kao da ne postoje, njih se umanjuje ili falsificira, a vlastite uvećava i ‘unovčuje’. Čak ni vlastite žrtve tako ne posjeduju ime ni lice, nego su tek brojevi kojima se profitira.” (56). Ovaj navod, jednako kao i onaj maloprije, Šarčevićeva je dijagnoza dva glavna, dugo trajuća, problema poratnog vremena u Bosni i Hercegovini. Prvo, ophođenje sa prošlošću i pitanje ko je kada, u vremenima dubokih vjekova, i pod kojim vladarem ili vlastima bio (veća) žrtva, a ko (više) privilegiran, s jedne, i, drugo, ophođenje sa sadašnjošću, to jest, ko je danas - bilo politički ili to bilo teološki - lukaviji i umješniji da svoje nedavne žrtve iskoristi za svoje sadašnje dobitke i prođe, s druge strane. Na mnogim stranicama, i u nekoliko mahova, fra Ivan Šarčević u svojim predavanjima, raspravama, govorima, izlaganjima, oslovljava žrtve kao žrtve svih ili kao svačije žrtve, i to on čini na odgovoran i moralno razbuđen način koji čitatelje ne ostavlja ravnodušnim. Ovo ne znači da Šarčevićevi “Teološki pogledi u višeetničkom kontekstu” predlažu zanemarivanje objektivnih istraživanja broja žrtava, njihovih ubica, vinovnika etničkih čišćenja, to jest istraživanja obavljenih tokom dugih suđenja npr. u Haagu. Niti Šarčevićevi pogledi na naša različita viđenja ‘naših’ i ‘anamo njihovih’ imperija i vladara sugeriraju da se ustranu stave objektivna naučna istraživanja. Tako bih ja, u plodotvornom dijalogu sa Šarčevićevom knjigom, kad god se ne slažemo ‘o našim prošlostima’, predložio za arbitre historičare i povjesničare strance (Nijemce, Francuze, Britance), one koji nisu ‘naše gore lišće’, koji na primjer smatraju da je bilo dugih perioda kad je osmanski feudalizam bio bolji /blaži/ od feudalizma protiv kojeg se, npr. digao Matija Gubec i to životom platio. To smatrati ne znači postati ili biti osmanofil ili turkofil. Također, respektabilan je broj stranih historičara koji tvrde da je Austrougarska imperija bila najbolje rješenje za Balkan 1878. godine, jer je to bila imperija vladavine prava i zakona, kako to priznaje i Mehmedbeg Kapetanović Ljubušak (1839-1902). Ali, ovo su teme za simpozij koji bi se organizirao o ovoj knjizi profesora Šarčevića. Ako vjerno razumijevamo Šarčevića principom e mente auctoris, u sadašnjim vremenima mnogo je preče vidati rane iz nedavne agresije i otvoriti nove projekte sporazumijevanja, bez pribjegavanja, kako autor efektno i mudro kaže, ‘kultu ličnosti’, ‘kultu sretne prošlosti’, ‘kultu vječne države’, ‘kultu nevinog naroda’, ‘kultu religioznoga suprematizma’... (248-260). O S L O B O Đ E N J E • S u B O ta / N E dJ E L Ja , 1. i 2. J u L i / S r pa N J 202 3. Iz Šarčevićevih “Teoloških pogleda u dragoga Boga. I u toj svojoj dimenu višeetničkom kontekstu” biva jasno ziji ona može probuditi mnoge iz ‘doko se danas od bosanskohercegovač- gmatskog drijemeža’. Ukazujući na to kih naroda i kolektiviteta, teologija i “da je bosanskohercegovački kontekst politika, kojem kultu više klanja i pri- teološko mjesto...” (110), Šarčević poklanja, i zašto to čini. Svoje čitateljstvo kazuje da je važan, premda ne i presuautor ohrabruje na kritiku tih kultova, dan, utjecaj religija i vjerskih zajednica pokazuje svoj moralni stav prema zlim na mir, blagostanje i prosperitet u naposljedicama do kojih vode stjegono- šoj domovini, time posredno priznaje da religije i vjerske zajednice mogu pri/ še tih kultova u Bosni i Hercegovini. Sa svoje strane ovdje dodajemo: I pomoći raspirivanju rata, nereda i hadok o ovome raspravlja, Šarčeviće- osa, mogu uništiti ono čemu svi tepava knjiga je otvorena, ona se ne gnu- mo umilnom riječju “suživot”. Šarčević dubokim uvidima i meriša spram pitanja koje sve religijske zajednice Balkana i sve nacije koje su iz tornim analizama prati mnogolike plinjih iznikle mogu postaviti: na primjer, me stupanja religija i vjerskih zajednikako to da ni u srednjovjekovlju, a ni ca u javni prostor, sve to početkom deza dvije mrske imperije, življenje ni- vedesetih godina dvadesetog stoljeća. jednog naroda nije dovedeno na puki Poslušajmo ove njegove riječi: ”U svakom slučaju, nagli i ratom oprub opstanka?! Dočim danas, opstanak Bošnjaka u Bosni i Hercegovini opeča- terećeni preokret društveno-državnog ćen je genocidom, a Albanaca na Ko- režima imao je za posljedicu povlasovu strašnim progonima. Opstanak štenost religije i religioznih službenita dva balkanska naroda danas ovisi ka i istodobno je očitovao ne samo disamo o jednom jedinom pitanju: Do- jalošku nespremnost nego i teološku kad će ih čuvati međunarodno vojno nekompetentnost većine religijskih poglavara i službenika za nove okolstražarenje?! Kad ovo pitam, kao autor ovog pri- nosti.” (91). Šarčević tvrdi, ali i upozorava, da je kaza računam na ljudsku dobrotu fra Ivana Šarčevića, i znam da ovim neću tokom rata i poraća došlo do ‘etnokonbiti prokazan za uspostavljanje novog fesionalizma’ kao jedne od “osnovnih kulta, ‘kulta straha’, koji jednako tako oznaka bosanskohercegovačkog društreba izvrći kritici. Ovo tim prije što Ivan tva” (106), stupili smo u život pod “buŠarčević u svojoj knjizi oslovljava fe- kom pseudoreligijskih poluodgovora” nomen ‘umanjenja straha od drugog’ (102), kao i do “religioznog licemjer(95). U bošnjačkoj i muslimanskoj javnosti, ako se takvo U poglavlju Totalitarizam, što može iz medija teologija i simboli, Šarčević rekonstruirati, nije posrijedi strah od karazobličuje “bošnjački i hrvatski tolika i Hrvata, niti od totalitarizam” i izjavljuje da pravoslavaca i Srba, već se radi o strahu svaki od njih “odgovara ili od nacionalnih i drparazitira na srpskom” žavnih politika, Hrvatske i Srbije; od Hrvatske u manjoj, a od Srbije u najvećoj mogućoj mjeri. Ali, i stva vjernika te nevjerodostojnosti teovo je jedna od tema za simpozij koji ologa i njihovih religijskih institucija” bi se organizirao o ovoj vrijednoj knji- (100). Nakon devedesetih godina dvazi profesora Ivana Šarčevića. desetog stoljeća, tvrdi Šarčević, našKako se otvoriti ‘božanskome Bogu’ li smo se “u zaglušujućoj buci naciou doba ‘izlaska religije iz društvene za- nalnog tribunstva ili u bezličnom posbrane’? Ova Šarčevićeva knjiga je svo- tmodernom panteonu” (98). U svejevrsni brevijar o iskrenom vjerovanju mu tome zaboravljene su one važne i 23 POGLEDI preče stvari, jer, naime, “nijedna religijska institucija, i unutar njih teološka učilišta, nije učinila potrebnu teološko-katarzičnu analizu prošlosti, objektivnu valorizaciju svoje uloge u komunizmu i u prošlom ratu.” (89). Iz svega ovoga Šarčević nudi izlaz u promoviranju ʼteologije “božanskoga” Bogaʼ (116). A da bi se to ikoliko realiziralo, potrebno je ostvariti “denacionaliziranje vjere”, kao i “desakraliziranje politike.” (116). Na eventualno pitanje zašto to uopće činiti, Šarčevićev odgovor je vrlo jasan: “Teologija ne može služiti ničijoj zemaljskoj moći.” (125). Nažalost, cijelo poraće obilježeno je - kad je posrijedi teološki nauk o Bogu - djelovanjem “fanatičnih teologa”, svojevrsnih “stražara pravovjerja.” (95). Šarčević nastoji teologiju izvaditi iz gliba poraća i nacionalizma, poslušajmo o tome njegove riječi koje mogu opomenuti i nadahnuti i one teologe koji ne pripadaju vjeri koju Šarčević vjeruje, ali koji poštuju povjerenje u teologiju na način kako to čini i sam Šarčević: “Ima li Boga? Gdje je on? I može li se razumski opravdati vlastita vjera? Teologija danas čak nema zadaću odgovoriti na ta pitanja, koliko ih najprije čuti, osloboditi ih od zaglušujućih politikantsko-religioznih i burzovnih glasova i dati im da barem odzvanjaju u svoj svojoj težini.” (58). S druge strane, Šarčević je svjestan potrebe dijaloga teologije i znanosti, ali on priznaje da “znanosti, poput filozofije i sociologije religije, još nisu iskoračile prema uvažavanju i istraživanju religije kao neporecivog antropološkog i društvenog fenomena niti su u teologiji prepoznali potrebna sugovornika” (90). Profesor Ivan Šarčević jednako tako, i s pravom, detektira još jedan ne tako sporedan fenomen ‘provale religijskog’ u javnost nakon 1990. godine, on govori o fenomenu ‘novovjernika’ ili ‘političkih novoobraćenika’, za njih kaže: “Zamijenili su borbeni ateizam bojovnom političkom (nacionalnom) religijom. Antagonizam prema religiji preokrenuo se tako u antagonizam prema ateizmu, agnosticizmu i svemu što nosi oznaku liberalnoga, prosvjetiteljskog i pluralnoga u čijem liku i dolazi demokracija.” (91). Na ovoj dionici našeg osvrta na “Teološke poglede” u višeetničkom kontekstu dobro je još jednom spomenuti riječ “pluralno”, “pluralna Bosna i Hercegovina”. I drugim povodima Šarčević je zagovarao i zagovara afirmiranje takve Bosne i Hercegovine kao naše države, društva, života, nadanja. Na područjima žanra koji bih uvjetno nazvao teološkim esejom, Ivan Šarčević je na hrvatskoj teološkoj sceni pravi nasljednik pokojnog Vjekoslava Bajsića (1924-1994). Bajsić je nekada, kao Šarčević sada, teološki teške i do kosti bolne teme o/pisao jasnim jezikom, pravom književnošću. I srcem koje je iskreno u svojim otkucajima. Kao i Bajsić, i Šarčević je vjernik kojem vjera nije alibi za bilo kakve “driblinge”, niti je izlika za udvaranje sebi ili drugima... Ovu Šarčevićevu knjigu na mnogo mjesta mnogi će doživjeti i kao jedno iscjeljujuće štivo, na njezinim stranicama mnogi će naći podsticajna korektivna mjesta za sve ljude koji “imalo drže do moralnog zakona u sebi i zvjezdanog neba iznad sebe”. Alineje o Bošnjacima, muslimanima, islamu. Posve je jasno da ja, kao ‘objektivni čitatelj’ ove Šarčevićeve knjige nisam ni htio, a ni mogao, plijeviti njezine pasuse bez mojih muslimanskih pripadništava. Reći ću, tim povodom, da je Šarčevićev esej “Ostati ili odseliti? Pastoralno-teološke implikacije progona i iseljavanja na primjeru knjige Jeremije proroka” posebna dragocjenost ove knjige ovog bosanskog franjevca. U komentarima Kurʼāna prorok Jeremija je itekako uvažen i poštovan lik, an-Nabiyy Armiyā (vjerovjesnik Ermija) ili an-Nabiyy Irmiyā (vjerovjesnik Irmija) sintagma je kojom se u našim muslimanskim komentarima časti ovaj Božiji poslanik. Ovim esejom Šarčević je, ako tako možemo kazati, opisao biblijske poglede na izbjeglištvo, emigraciju, iseljeništvo. Kako steći novu domovinu, kako se sjećati stare, gdje je, i kada je, čovjek ‘svoj na svome’? - sve to preturio je preko pleća i tjemena strpljivi prorok Jeremija. Vratimo li se tome kako su prošli Bošnjaci, muslimani i islam u ovoj knjizi Ivana Šarčevića, tek preliminarno treba napomenuti da autor, najčešće, prati i detektira naporedna iskustva poraća i reagiranja na njega (od Hrvata, Srba, Bošnjaka). U tom pogledu zanimljivo je poglavlje “Bez-lična mržnja u Bosni”, autor se u toj dionici svoje knjige upustio u “bosansku mržnju” na tri glavne strane, te o tome sam kaže: “... svjestan sam da se uplićem u nešto nimalo jednostavno, osobito zbog opasnosti da nekoga uvrijedim. Polazište mi je, zapravo, ispitivanje samoga sebe, dekodifikacija vlastitih misli i nutrine, traže- mnogo mjesta u ovoj Šarčevićevoj knjizi, i ovdje je potrebno poslušati autora. U poglavlju Totalitarizam, teologija i simboli, Šarčević razobličuje “bošnjački i hrvatski totalitarizam” i izjavljuje da svaki od njih “odgovara ili parazitira na srpskom”. Tako o “bošnjačkom nacionalizmu” Šarčević kaže: ”Uslijed povijesnih uvjetovanosti, sadašnji bošnjački nacionalizam vrlo sliči srpskome u prijašnjim državama (1918. - 1941.; 1945. - 1991.), dakle ne shvaća se kao nacionalizam nego kao jedini poželjan pristup zajedničkoj državi, jedini ispravni patriotizam. U tom nacionalizmu (unitarizmu) vladavina većine, odnosno privilegiji su oznaka navodne jednakopravnosti.” (51-52). Iako o ovome sa Šarčevićem mogu razgovarati kao sa prijateljem uz kavu/ kahvu, o ovoj i sličnim alinejama njegove knjige moguće je suvislo raspravljati samo na simpozijumu gdje bi se pokazalo da je ratna i poratna satjeranost Bošnjaka na ubogo uske teritorije, na manje od 33% prostora BiH, jedna od strašnih posljedica genocida i agresije 1992 - 1996. Ta satjeranost Bošnjaka na trećinu prostora BiH nije posljedica navodnih Izetbegovićevih perfidnih dogovora o ‘humanom preseljenju’ naroda i zamjeni teritorija, već je posljedica surovih etničkih čišćenja. Sud u Haagu je to više puta u presudaU sadašnjim vremenima ma pokazao. (I sam Šarčemnogo je preče vidati rane iz vić u svojoj vrijednoj knjizi nedavne agresije i otvoriti nove lamentira nad sintagmom “humano preseljenje”, projekte sporazumijevanja, npr. str. 141.) Nažalost, hrbez pribjegavanja, kako autor vatski i srpski demografski gubici u BiH (ili što se toga efektno i mudro kaže, ‘kultu tiče u Hrvatskoj) u velikoj ličnosti’, ‘kultu sretne prošlosti’, su mjeri bili posljedica pristajanja njihovih politika ‘kultu vječne države’, ‘kultu na dogovore oko “humanevinog naroda’... nih preseljenja”. Vratimo li se spomenutom teritoriju (ili tzv. bošnje odgovora na vlastita pitanja i na pi- njačkim enklavama na trećini BiH), tanja koja često drugi, osobito stranci, on je i danas ‘najmnogoetničkiji’ i ‘najpostavljaju a koja se usredotočuju na mnogokulturalniji’, kao i glavna ekomržnju u Bosni.” (67-68). nomska žila kucavica dejtonske BiH. K Autoru Šarčeviću učinili bismo ne- tome, tzv. bošnjački nacionalizam dapravdu ako bismo ovim i prethodnim nas nema ništa što je od poluga vlasti pasusom sugerirali da u ovoj knjizi on imao srpski nacionalizam nekada (pa o Bošnjacima govori samo u kontekstu i sada): centraliziranu državu i ekono“mržnje”. To mi ne želimo sugerirati, miju, mnogoljudnu vojsku i policiju, jejer Bošnjaci, muslimani, islam... tema- dan gvozdeno uređeni sistem odlučiti su i u drugim pasusima i poglavljima vanja, centralizirano obrazovanje itd. ove knjige, kao i u drugim konteksti- Ovim ja ne optiram za to da takvo što ma. Držimo li se istine, fenomen mr- ikada bude u rukama “bošnjačkog nažnje Šarčević ne povezuje, ontološki, cionalizma”, tek želim potcrtati razlike. ni za jedan narod, ni za jedan kolekNapokon, profesor Šarčević se u ovoj tivitet. Ono što Šarčević želi razobliči- knjizi dotiče i višedecenijske percepti i osporiti jeste jedno shvatanje koje cije islama na Zapadu, a u kontekstu glasi: “Ljubav prema vlastitom naro- reperkusija po bosanskohercegovačdu, kulturi, vjeri raste proporcionalno ke muslimane: “Za veliku većinu zas netrpeljivošću, isključivanjem, ugro- padnjaka - nakon prevladavanja veližavanjem, pa i mržnjom i ubijanjem kih unutarnjih razlika, te nakon ubladrugih.” (68). žavanja napetosti Istok-Zapad (kapiPonavljamo, Šarčević odlučno od- talizam-komunizam) - islam, i to ne bacuje ovakvu vrstu ljubavi. Prelazeći kao vjera, nego više kao biološko širepotom na govor “o ljudskom zajedniš- nje muslimana, postao je najveći motvu”, Šarčević se prisjeća nekadašnjeg gući neprijatelj.” (76). jugoslavenskog zajedništva i tvrdi da (Šarčević na ovom mjestu dodaje fuse zajedništvo onih različitih “ne ras- snotu i osvježava svoje tvrdnje spomipada zbog toga što bi (...) bilo po sebi njući današnji rat u Ukrajini, dodajući nešto krivo i loše. Zajedništva se ras- da “danas živimo u još većim podjelapadaju ako dolazi do nesnošljive do- ma i ratovima...”) Rekao bih na kraju ovog prikaza, minacije jednih nad razlikama drugih, onda kad se ugrožavaju sloboda, zapravo moga nagovora na čitanje prava i dostojanstvo onih koji čine to “Teoloških pogleda u višeetničkom zajedništvo...” (69). kontekstu” Ivana Šarčevića, da je njeSpomen Jugoslavije ovdje, uz svo- gova knjiga važan, angažiran, iskren je značenje jedan na jedan, ima i jed- i otvoren primjer jedne ‘kontekstualno aluzivno značenje. Sada je to Bo- ne teologije’ u nas u BiH i na Balkanu. sna i Hercegovina - sa svojim ‘većin- Šarčević se ne bavi samo ‘svojima’, on skim bošnjačkim narodom’, činjeni- se bavi i ‘nama’, svima. Dobro je imati com koja je, barem za Hrvate, a na- ovakve knjige, kao što je ova Šarčevivodno i za Srbe, mogući izvor straha ćeva, ili kao što su djela Dževada Hood suprematizma - dakle, sada je BiH žića, “Kuda ide Islamska zajednica”? na neki način jugoslavična jer preuzi- (Sarajevo 2005) te Milorada Tomanima nekakvu imaginarnu ulogu biv- ća, “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj”, še nam zajedničke države! Kao i na Beograd, 2001.