Nafta
Nafta, kao vrsta fosilnog goriva, je tamna i viskozna tekućina koja se obično pronalazi ispod površine Zemlje ili morskog dna. To je vrlo složena smjesa različitih spojeva, pretežito ugljikovodika alkanskog, cikloalkanskog i aromatskog reda čiji se sastav mijenja od nalazišta do nalazišta.
Nafta se najviše koristi za pokretanje vozila (obično u obliku benzina i drugih derivata) te za dobivanje električne energije u termoelektranama. Također je značajna sirovina za mnoge proizvode (plastika, umjetno gorivo, razni razrjeđivači i ostale kemikalije). Industrija koja se bavi preradom nafte se naziva petrokemijska industrija.
Danas prevladava mišljenje da je nafta nastala od masnih i voštanih supstancija različitih sitnih životinjskih i biljnih morskih organizama - planktona. Pod povoljnim uvjetima, koji su vladali u dalekim geološkim dobima, živjele su i razmnažale se u toplim morskim zaljevima goleme količine tih organizama; uginuvši one su se taložile na morsko dna
U sredini siromašnoj kisikom počelo je, zbog djelovanja anaerobnih bakterija, razaranje bjelančevina i drugih lako raspadljivih organskih tvari. Otpornije masne i voštane supstancije gomilale su se onda u obliku gnjila mulja - sapropela. Taj osnovni materijal morao je poslije, nanosom riječnog mulja, biti pokriven zaštitnim slojem. Pod pritiskom zamljanih slojeva, i kod nešto povišene temperature, mast se konvertirala najprije u prabitumen, a onda u naftu.
Nazočnost kompliciranih visokomolekulskih spojeva (holesterola, hormona, klorofila i dr.) koji nisu mogli nastati jednostavnom sintezom i optička aktivnost nafte dokazuju organsko podrijetlo nafte. I sastav slane vode, koja prati naftu, svjedoči o njezinu morskom podrijetlu.
Po svom hemiskom sastavu nafta je mešavina velikog broja različitih ugljikovodika i malih količina spojeva sumpora, kisika i dušika (od tragova i do 7%). U njoj su zastupani ugljikovodici s jednom do 50 i više C - atoma u molekuli, i to pretežito parafinskog (metanova) niza (npr. pensilvanska nafta) ili naftenskog niza (npr. neke sovjetske nafte).
Manje su zastupani aromatski ugljikovodici (npr. neke rumunjske nafte). U nafti su, bez obzira na vrstu ugljikovodika, zastupani više ili manje, svi članovi pojedinog niza: od lakohlapljivih do teškohlapljivih te krutih s velikim brojem C - atoma. O većoj ili manjoj zastupljenosti nižih odnosno viših članova ovisi gustoća nafte. Lagane nafte koje kod prerađivanja daju više laganih frakcija, ili ih uopće ne daju.
Ovakva prirodna vrela nisu nimalo važna za proizvodnju nafte. Velike količine nafte dobivaju se danas u svijetu iz dubljih slojeva zemlje izlijevanjem (eruptiranjem) iz bušotina na principu arteških bunara. Pr obavljana su nasumce. Danas se prije postavljanja dubinske sonde provode geološka i geofizička istraživanja, koja daju podatke o geološkoj strukturi podzemnih slojeva; na taj se način znatno smanjuje brolovih bušenja. Suvremena tehnika bušenja razvila se iz ručnog bušenja, obavljanog u potrazi za solju i vodom. Sva se bušenja danas izvode strojevima.
Postoje dva načina bušenja: udarno i okretno. Kod udarnog bušenja dlijeto, pričvršćeno na donjem kraju alatki, diže se 30 do 40 cm, a zatim se pušta da padne na dno bušotine. Suvremeno okretno bušenje (rotary system) gotovo je potpuno istisnulo starije udarno bušenje. Dlijeto, pričvršćeno na kraju cijevi, svojim rotacijskim struganjem mrvi kamen i prodire u dubinu. Kad cijev uđe svojom cijelom duljinom u zemlju na nju se, cijevnom spojnicom nadoveže druga cijev. To se ponavlja tako dugo dok bušotina ne dosegne naftonosni sloj. Iznad bušotine nalazi se toranj željezne konstrukcije, visok do 54 metra, s dizalicama za pridržavanje i izvlačenje alatki i cijevi,e u cijev. Da se bušotina ne zaruši, u nju se spuštaju zaštitne cijevi (casings). Od prodora podzemnih voda bušotine se zaštićuju cementiranjem.
Kad bušotina dopre do naftonosnog sloja, nafta i plin naviru u bušotinu tjerani prirodnim tlakom, koji, ako je dovoljno velik, može izbaciti naftu na površinu zemlje. Kod vrlo visokih tlakova nastaju snažne "erupcije", pri čemu se afte diže desetak metara iznad površine zemlje. Ovakve divlje erupcije nekad su često izazivale katastrofalne požare, koje je vrlo teško, pa i nemoguće ugasiti. Danas se to sprečava posebnim uređajima koji zatvaraju sondu i reguliraju tlak za izlaženje nafte. Kod nedovoljnih tlakova nafta se mora crpiti pomoću posuda ili crpki. Naftonosni se sloj nikada ne može potpuno iscrpiti. Kad se tenzija nafte naftonosnog sloja u susjednom području izjednači s tlakom u bušotini, nafta prestaje pritjecati. Velike količine nafte koje, unatoč svim suvremenim metodama vađenja, ostaju u zemlji (više od 50%), mogle bi se izvaditi samo na rudarski način.
Nafta je danas u svijetu jedan od najznačajnijih strateških proizvoda (obično se naziva "crno zlato"). Zbog toga zemlje proizvođači nafte imaju veliku moć u geopolitičkim odnosima, a kontrola nad izvorištima nafte jedan od najznačajnijih uzroka kriza u svijetu. Zemlje koje su najveći izvoznici nafte (ali ne uvijek i proizvođači) su grupirane u interesnu organizaciju OPEC (Organization of Petroleum Exporting Countries).
Najveći proizvođači nafte jesu:
Saudijska Arabija (10.37 milijuna barela)
Rusija (9,27 milijuna barela)
Sjedinjene Američke Države (8,69 milijuna barela)
Iran (4,09 milijuna barela)
Meksiko (3,83 milijuna barela)
Cijena nafte je na svjetskom tržištu ušesterostručena u razdoblju od 2000. godine do danas. Pretpostavlja se da će u bliskoj budućnosti proizvodnja nafte doći do vrhunca a do 2050. će biti iscrpljene sve zalihe. Istovremeno se potražnja povećava, posebno zbog velikog gospodarskog rasta Kine i Indije. Zbog toga bi vrlo brzo moglo doći do krize velikih razmjera u svjetskom gospodarstvu.
- Ostali projekti
 | U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Nafta |
| U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Nafta |
 | Potražite izraz nafta u W(j)ečniku, slobodnom rječniku. |