Hotin
Hotin (ukrajinski i ruski: Хотин, rumunjski: Hotin, poljski: Chocim) je mali povijesni grad u zapadnoj Ukrajini u Černovačkoj oblasti. Po popisu stanovništva iz 2001. godine imao je oko 11,124 stanovnika. Grad leži na desnoj obali rijeke Dnjestar, 69 kilometara sjeveroistočno od središta oblasti, grada Černovca u sjevernoj Besarabiji.
| Hotin | |
|---|---|
| Хотин | |
 Hotinska utvrda nad Dnjestrom | |
| Država |  Ukrajina |
| Oblast |  Černovačka oblast |
| Vlast | |
| • Gradonačelnik | Mikola Palamar |
| Površina | |
| • Ukupna | 20.39 km2 |
| Visina | 275 m |
| Koordinate | 48°30′N 26°30′E / 48.500°N 26.500°E |
| Stanovništvo (procjena 2001.) | |
| • Entitet | 11,124 (545.6 stanovnika/km2) |
| Poštanski broj | 60000–60005 |
| Pozivni broj | +380 3731 |
 | |
 Položaj grada Hotina u Ukrajini | |
Povijest
urediHotin se prvi put spominje u pisanim dokumentima iz 1001. godine.[1]Najznačajniji objekt u gradu je slavna Hotimska tvrđava, sagrađena od 13. st. do 15. st. (nova utvrda počela se graditi 1325., a velika poboljšanja napravljena su 1380-ih i 1460-ih godina). Uz tvrđavu značajne su i dvije građevine iz 15. st. koje je podigao Moldavski vladar Stjepan Veliki: Kneževa palača (Palatul Domnesc) i Gradski toranj sa satom.
Tijekom 10. st. Hotin je bio u sastavu Kijevske Rus, zatim je ušao u sastav Galičko-Volinjskog Kraljevstva, a od 1373. je u Kneževini Moldavija. U 16. st., grad je kratko bio dio Poljske.
U Prvoj Hotimskoj bitci 1621., udružena poljsko-kozačka vojska uspjela je poraziti osmansku vojsku i obraniti utvrdu. Nedugo iza toga zbila se Druga bitka kod Hotina 11. listopada 1673., u kojoj su se sukobile iste strane. U ovoj bitci je Jan Sobjeski predvodio pobjedničku koalicionu vojsku sastavljenu od; Poljaka, Kozaka i Moldavaca.
Osmansko carstvo nakon višekratnih pokušaja konačno je uspjelo zauzeti utvrdu Hotin s okolicom 1711. godine za vrijeme Velikog sjevernog rata. Osmanlije su Hotinsku utvrdu dodatno ojačali, tako da je Hotin postao njihov značajni vojnički centar, u njemu je rođen turski veliki vezir Alemdar Mustafa Paša (Mustafa Barjaktar).
Između 1739. – 1808. Hotimska utvrda je više puta naizmjenično padala iz ruke u ruku, između Rusa i Turaka. Ruska carska vojska je 1808. godine zauzela Hotinsku utvrdu, a nakon 1812. godine i potpisivanja Bukureštanskog mirovnog ugovora Hotim je i službeno postao dio Carske Rusije na osnovu odredaba sporazuma.
Grad je nakon Prvog svjetskog rata podpao pod Rumunjsku, zbog tog su stanovnici Hotima čak podigli i neuspjelu bunu - 1919. godine.[2] No stanje je ostalo isto sve do 28. srpnja 1940. kad su sovjetske jedinice ušle u grad, nakon toga bio je okupiran od Trećeg Reicha. Od kraja Drugog svjetskog rata Hotin je postao sastavni dio Ukrajinske SSR.
Tijekom čitave svoje povijesti u Hotinu je živjela značajna židovska zajednica, tako da je Hotin znan kao sjedište židovske kulture. U njemu je pored ostalih živio i radio Azriel Janover (1875. – 1938.), pjesnik i prosvjetitelj.
U današnjem Hotinu živi 72% Ukrajinaca, 16% Rusa, 8% Židova i 4% Rumunja.
Hotinska utvrda u umjetnosti
uredi- Slavni dubrovački pjesnik Ivan Gundulić u svojem epu Osman, opjevao je i Bitku kod Hoćima iz 1621.
- Ruski pjesnik Mihail Vasiljevič Lomonosov također je pronašao svoju pjesničku inspiraciju potaknut zauzećem Hotina 1739. za vrijeme Rusko-turskog rata 1735. – 1739. («Ода блаженныя памяти Государыне Императрице Анне Иоанновне на победу над турками и татарами и на взятие Хотина 1739 года»).[3]
Izvori
uredi- ↑ Zhukovsky, A. Khotyn. Encyclopedia of Ukraine. Pristupljeno 28. svibnja 2007.(engl.)
- ↑ Ігор БУРКУТ. Inačica ХОТИНСЬКЕ ПОВСТАННЯ ПРОТИ "ВЕЛИКОЇ РУМУНІЇ izvorne stranice Provjerite vrijednost parametra
|url=(pomoć) arhivirana 14. veljače 2009. Pristupljeno 1. siječnja 2003.(ukr.) - ↑ Lomonosov, Mihail. Lomonosova oda nakon osvajanja Hotina. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. svibnja 2008. Pristupljeno 28. svibnja 2007.(rus.)