Inkvizicija

"Galileo pred sudom Inkvizicije", slika iz 19. vijeka; autor Joseph-Nicolas Robert-Fleury

Inkvizicija (latinski: inquisitio – istraživanje) predstavlja sud katoličke crkve koji je imao zadatak da pronalazi i kažnjava heretike.

Progone su započeli rimski carevi u 4. vijeku, ali pravu dimenziju inkvizicija je dobila u srednjem vijeku. Tada je autoritet rimskih papa oslabio a heretički pokreti su bili snažni. Krajem 12. i početkom 13. vijeka na crkvenim saborima raspravljalo se o progonima nevjernika, a 1215. na Četvrtom lateranskom koncilu papa Inoćentije III je donio odluku o organizovanom gonjenju heretika - neprijatelja 'pravovjerne crkve'.

Inoćentije III. (1161, papa 1198-1216) bio je u svoje doba apsolutni duhovni gospodar katoličkog dijela Evrope. Težio je da ostvari dominaciju papske vlasti nad svjetovnom vlašću evropskih vladara, organizovao je Treći križarski rat, naređivao je istrage i progon heretika u Bosni i Francuskoj.

Nadležnost progona heretika i suđenjima neprijateljima crkve povjerena je dominikancima 1235, a nešto kasnije, 1246, ovo pravo je dato i franjevcima.

Sudski postupak bio je u tajnosti, okrivljeni su ispitivani putem torture, a osumnjičeni nisu mogli da pozovu svjedoke niti branitelje. Na osnovu odluke suda pomoću posebnih sprava za mučenje (stiskanje nogu, tzv. španska čizma, stiskanje glave, rastezanje tijela, gušenje vodom, paljenje vatrom i sl.) inkvizitori su iznuđivali priznanje okrivljenog. Ukoliko okrivljeni pod mučenjem prizna, a pred sudom porekne priznanje, postupak istrage (tj. mučenja) se ponavlja. Heretici su osuđivani na kaznu smrti spaljivanjem na lomači. Usputna kazna bilo je oduzimanje imovine osuđenog.

Inkvizicija je zabranjivala vjernicima da čitaju knjige koje je crkva zabranjivala. Vodila je borbu i protiv vještica i čarobnjaka. Ilustrativan primjer inkvizitorskih postupaka dat je, ekranizacijom, u filmu 'Ime ruže'. Inkvizitorski postupci primjenjivani su i protiv pripadnika i pristalica Crkve bosanske. Po nekim ocjenama najgora je bila inkvizicija u Španiji. Od 13. do 19. vijeka broj spaljenih heretika dostiže cifru od nekoliko stotina hiljada. Napoleon I zvanično je ukinuo inkviziciju 1808.

Dimenzije inkvizitorskog postupka, koji je podrazumijevao unaprijed datu sumnju i postupak osude bez adekvatne odbrane omogućavao je eliminisanje političkih protivnika. Surove metode osude koja nije poznavala pravo samostalnog promišljanja, suprotnog mišljenja ili odbrane suprotnog stajališta prenijela se i u moderno doba kroz različita figurativna označavanja njene suštine, najčešće određenih postupaka nosilaca moći i vlasti koji ugrožavaju elementarna ljudska prava.

Također pogledajte

• Malleus maleficarum