Bihać

	Bihać
	Grad
	Pogled na Bihać
	Grb
	Grb
	Službeni naziv: Grad Bihać
Država	Bosna i Hercegovina
Entitet	Federacija BiH
Kanton	Unsko-sanski
Općina	Bihać
Položaj	44°49′N 15°52′E / 44.817°N 15.867°E
Površina
- Općina	900 km2
Stanovništvo
- Naselje	39.690 (2013.)
- Općina	56.261 (2013.)
Gustoća
- Općina	79 /km2
Gradonačelnik	Elvedin Sedić (POMAK)
Vremenska zona	Srednjoevropsko vrijeme
Poštanski broj	77 000
Pozivni broj	(+387) 37
	Bihać u BiH Bihać u BiH
	Web stranica: Grad Bihać

Bihać je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, te glavni grad Unsko-sanskog kantona. Površina općine je oko 900 km². Do 1995. godine površina općine iznosila je 689 km², da bi, po zaključenju Daytonskog sporazuma, dio prijeratne općine Drvar bio pripojen općini Bihać. Prema popisu iz 2013. godine, općina je brojala 56.261 stanovnika, dok sam grad je imao 39.690 stanovnika.

Historija

Prethistorijsko doba

Geografski položaj i pogodni klimatski uslovi su od pradavnih vremena pogodovali naseljavanju ljudi na bihaćko područje. Iako nedavno istraženo, na osnovu iskopina i brojnih ostataka, ustanovljeno je prisustvo čovjeka u starijem kamenom, kasnom bronzanom, te starijem i mlađem željeznom dobu. U Račiću, deset kilometara jugoistočno od Bihaća, zajedno sa kostima mamuta, pronađena su dva kremena novčića.

Prisustvo dijelova plemena Japoda na ovom području sigurno je dokazano. Počevši od 8. vijeka pne. oni, pored dijela Slavonije, Gorskog kotara i Like, naseljavaju i Bihaćko polje. Japodska kultura obilježila je Bihać izuzetnim vrijednostima dalekog naslijeđa, od konstrukcionih rješenja sojenica, preko nakita od bronze, željeza i srebra, do "Japodskog konjanika". Nalazi iz mnogih mijesta, među kojima su Bihać, Golubić, Pritoka i Ripač, prikazuju specifičan karakter ilirske kulture na japodskom području (urne s prizorima iz svakodnevnog i zagrobnog života, ravni grobovi s bogatim prizorima, nakit, oružje, japodske kape i šeširi.

Rimsko doba

Nakon hiljadu godina bivstvovanja na ovim prostorima Japode pokoravaju izvježbane rimske legije koje iz više pravaca prodiru na Balkanski poluotok. Rimski vojskovođa Oktavijan 35. godine pne. kreće na japodska plemena da bi uspostavio konačnu vlast Rimske imperije. Ovo područje je pripalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Rimljani donose svoje običaje, zakone i tradicionalno graditeljstvo. Neki stariji historiografi locirali su na terenu današnjeg sela Golubić rimski grad Raetinium. Prema površinskim nalazima građevinskog materijala i kamenim spomenicima može se pretpostaviti postojanje rimskog gradskog centra u okolini Bihaća. Ostaci pojedinih zgrada otkriveni su na Humačkim glavicama, u Izačiću, Založju i Brekovici. Termalni izvor u Gati Ilidži i veća zgrada ozidani su u rimsko doba. Umjetnost antičkog doba sačuvana je na kamenim nadgrobnim spomenicima gdje se pretežno pojavljuju geometrijski motivi.

Srednji vijek

Polovinom II stoljeća n.e. pojavljuju se djela rađena u reljefu (Mitrasovi reljefi, reljef Silvan i Nimfa, glava Gorgone). Početkom VI stoljeća (505. godine) rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadalo i bihaćko područje) Liburnija i Savija spojene su u jednu pokrajinu pod vladom gotskog kneza. Početkom VII stoljeća, izmedju 602. i 614. godine, Slaveni su naselili bihaćki kraj kad i počinje trajni proces slavenizacije. Slavenska plemena, nastanjena na ovom i širem području tokom ranog srednjeg vijeka uskoro bivaju preplavljena dolaskom novih Slavena, te se nalaze na stalnom udaru Bizantije s istoka i Franačke države sa zapada. Ovim područjem gospodarili su Franci, Bizantija, nekoliko godina bosanski kralj Tvrtko I, ali u ime Ladislava Napuljskog. Grad je u njegovo ime bio zauzeo herceg splitski Hrvoje Hrvatinić.

Padom pod Osmanlije evropski kartografi ovo područje nazivaju "Turska Hrvatska", da bi kasnije Turci i Srbi promijenili naziv u Krajina, pa po tome u Bosanska Krajina nasuprot Vojnoj Krajini s druge strane granice.

Bela IV, hrvatsko-ugarski kralj 26. februara 1260. godine izdaje povelju koja je neposredna potvrda o postojanju grada Wyhygha, katkad Vihucha i redovno Bišća, na Otoku sv. Ladislava kojeg oplakuje rijeka Una. Godine 1262. proglašen je slobodnim kraljevskim gradom s pravima da se bavi slobodnom trgovinom i zanatstvom, bez samovolje plemića, sto čini osnovu njegovog daljeg razvoja i u čemu je bit njegovog statusa "slobodnog kraljevskog grada". Bihać se formira i razvija kao gradski, trgovački i zanatski centar na raskršću puteva i tokova života. Bihać je dobro utvrđen grad opasan dvostrukim bedemom s velikim brojem puškarnica i okruglim četverokutnim kulama.

Na glagoljskoj listini s kraja XIV stoljeća sačuvan je pečat srednjovjekovnog Bihaća na kojem se vide tri kule. Na srednjoj je zastava s natpisom Civitatis Bihigiensis. Isti motiv ima grb grada. U starim i sačuvanim pergamentnim listovima grad se spominje pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Bichich, , Bihag, Vywegh, Wyjgh, što je, zapravo plod neujednačenog i nedefiniranog pravopisa tog vremena. U srednjovjekovnom periodu Bihać postaje zanimljiv i privlačan za naseljavanje i to je doba njegovog stalnog uspona iako je s vremena na vrijeme preživljavao mnoge udare.

U jednom momentu brojao je deset hiljada stanovnika, dok je u isto vrijeme Pariz brojao 60 hiljada stanovnika. Zanimljivo je da se već od samog početka pojave protestantskog kršćanstva u Bihaću obavlja bogosluženje i za taj oblik kršćanstva, a ostataka bogumilskih (krstjanskih, Crkva bosanska) grobnica našlo se i u okolici Bihaća, što svjedoči da je bogumilstvo bilo uzelo maha i u ovom dijelu Bosne. Od kulturnih zanimljivost valja spomenuti da se kao član magistrata - građanin - na spisku nalazi i prvi hrvatski romanopisac Petar Zoranić, a Juraj Križanić, prvi panslaven, teoretičar muzike, bibliotekar, matematičar, jezikoslovac porijeklom je iz predstraže Bihaća, Ripča.

Arheolozi su otkrili i izbrojali ostatke 60 većih i manjih utvrda, gusto smještenih kao odbrambeni pojas protiv Osmanlija, te tvrdo zidanih gradova koji govore o tome kako se granica utvrđivala i branila. Te gradove izgradili su, utvrdili i naoružali isključivo vlastitim novcima Frankopani, Zrinski, Babonići Blagajski i drugi. Sami nazivi tih gradova su interesantni već i stoga što njegova etimologija upućuje na izvor u Slavenskoj mitologiji. Naprimjer Podzvizd, nosi ime jednog slavenskog božanstva. U borbama za ugarsko-hrvatsko prijestolje, tokom XIV vijeka i kasnije, na područjima oko rijeke Une, dolazi do sukoba između moćnih vlastelina koji podržavaju svoje pretendente. Ali i međusobne razmirice domaćeg plemstva dovode do nezadovoljstva među stanovništvom i slabe odbrambenu moć područja. U takvim nemirnim vremenima Bihać nije mogao sačuvati status slobodnog kraljevskog grada, te je uvučen u dinastijske borbe.

Kralj Sigismund boravi u Bihaću 1412. godine kad ga predaje Frankopanima u čijoj će vlasti ostati do početka XVI vijeka kada ponovno prelazi pod neposrednu kraljevsku vlast kao Regia civitas. Na bihaćkoj Kapetanovoj kuli još stoji lik pelikana, grba Frankopana. U Bišću u više navrata zasjeda Hrvatski staleški sabor, a nedaleko odatle taj isti Sabor u Cetingradu izabire Habsburškog nadvojvodu za hrvatskog kralja.

Utvrđeni grad Bihać oko 1590. godine, prije pada pod osmanlijsku vlast

Pred osmanskom najezdom brojni Hrvati napuštaju svoju postojbinu i naseljavaju se od područja u Pokuplju, Posavini i Gradišću sve do Češke i Moravske gdje se još gaji uspomena na njihov stari kraj Bihać. Brojni toponomi aktuelni i danas svjedoče o nekadašnjem životu Hrvata u ovom kraju, što zapravo znači da ih je određeni broj nastavio obitavati u ovom kraju i pod Osmanskim carstvom i tako prenio zemljopisni naziv novopridošlim stanovnicima, Bošnjacima, Turcima i Vlasima.

Osmanlijsko doba

Poslije bitke kod Jajca 1463. Bosna je pala pod osmansku vlast. U osvajačkom pohodu prema Evropi na jednom od glavnih pravaca prema zapadu našao se Bihać i cijelo Pounje, tadašnja pogranična područja Hrvatske, koja je bila u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Nakon što su učvrstili vlast u Bosni, Osmanlije kreću u silovite napade koje nije mogla izdržati odbrambena linija na Uni, tako da jedan po jedan grad padaju. Hrvatsko stanovništo se velikim brojem iseljava prema zapadu, ali znatan broj ostaje i prihvata islam. Međutim, proći će više od 100 godina do pada Bihaća. Poslije žestoke borbe 1592. godine i izdaje nekolicine lokalnih vojnika, ovaj grad u Pounju osvaja Hasan-paša Predojević, islamizirani Vlah. Tadašnje lokalno stanovništvo velikim dijelom dolazi u podređeni položa u odnosu na Osmanlije u skladu s feudalnim odnosima tog vremena u Osmanlijskom carstvu. Jedan dio stanovništva se naseljava u rubnim područjima grada, a najvećim dijelom u Kraljama u vezi s kojima se i doznaje za povijesno ime grada Bihaća.

Bihać 1686. godine, nakon pada pod osmanlijsku vlast

Poslije zauzimanja Bihaća na teritoriji između donjeg toka Une, Kupe i Korane formiran je Bihaćki sandžak koji ulazi u sastav Bosanskog pašaluka. Ovom sandžaku pripadaju Bihać, Kamengrad, Ripac, Cazin, Bužim, Ostrovica i Bosanska Krupa.

U isto vrijeme se osnivaju Bihaćka kapetanija i Bihaćki kadiluk. Poslije 1699. godine Bihaćki sandžak je ukinut, a njegove teritorije pripojene su Bosanskom sandžaku.

Nakon Karlovačkog mira (1699) osmanska vojna sila je u defanzivi, a Bosna je izložena napadima Austrije i Mletačke republike.

U XVIII i XIX stoljeću uloga Bihaća svodi se na odbranu najzapadnije granice Osmanske imperije. U više navrata opsjedaju ga vojske sa zapada tako da se ratovanje praktično i ne prekida. Bihać ima sve odlike zaokružene gradske cjeline sa razvijenim funkcijama grada.

Ni brojka od 5.000 stanovnika (1.000 u tvrđavi i 4.000 u pet mahala) se dugo neće mijenjati. U neposrednoj blizini grada je granična linija između Osmanskog carstva i Austrije. Bez obzira na neprijateljstvo, postojali su određeni poslovni odnosi. I pored složenih odnosa, Bihać je u razvoju i usponu.

Austro-ugarsko doba

Godine 1865. Bihać je sjedište jednog od sedam bosanskih sandžaka. Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska dobija pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Muslimansko stanovništvo BiH, uključujući Bihać, se tome pokušalo oduprijeti oružjem. Borbe protiv austro-ugarskih snaga su trajale dvanaest dana, ali je Bihać 19. septembra 1878. godine je i osvojen.

U Bihaću su te promjene označene simboličnim otvaranjem kapija i naseljavanjem užeg dijela grada, a deceniju kasnije, 1888. godine, porušeni su bedemi. Tako je Bihać izašao iz svoje tvrđave i stopio se sa predgrađem.

U čaršiji i mahalama odvija se život po austrougarskom receptu provincijskog gradića. Otvaraju se osnovna škola, niža gimnazija, trgovačka škola, voćarska škola, formira se vatrogasno društvo, podiže se gradski park, radi se regulacioni plan, vodovod, kanalizacija, struja, postoje kasarne garnizona, oficirska i činovnička kazina. Pored toga početkom 20. stoljeća u Bihaću se već dobro razvila građanska klasa zapadnog tipa, u skladu s industrijaliziranim oblicima života koji je tekao svojim zakonitim tokovima. Otvaraju se banke, tvornice, razvijaju zanati do tada nepoznati. Jedna konstatacija veli da je Bihać najistočniji grad Zapada i najzapadniji grad Istoka.

Novi javni i stambeni objekti, izgrađeni po evropskom uzoru, mijenjaju izgled i veličinu grada te se postepeno gube mahale i čaršija, a formiraju gradske zone. Sve tokove života Bihaća prate i demografske promjene, tako da grad 1910. godine ima 8.370 stanovnika.

Bihać u Prvoj Jugoslaviji

Nakon završetka prvog svjetskog rata, Bihać je postao dio Kraljevine SHS.

U periodu između dva svjetska rata grad Bihać nije u svom razvoju doživio bitnije promjene. Zadržao je funkcije upravnog, privrednog, prosvjetnog i zdravstvenog centra zapadne Bosne.

Posljedice Prvog svjetskog rata, te Velika svjetska ekonomska kriza negativno su se odrazile na tokove ukupnog razvoja grada.

Bihać u drugom svjetskom ratu

Za vrijeme drugog svjetskog rata, 13.4. 1941. Bihać su Nijemci, a nešto kasnije je postao dijelom NDH. Godinu i pol dana kasnije, Bihać su koordiniranom akcijom zauzele partizanske snage iz Hrvatske i BiH u bihaćkoj operaciji 4.11. 1942.

Taj je događaj imao veliku važnost, jer su time spojene partizanske teritorije u Lici, Kordunu i Baniji s onima u Dalmaciji i Zapadnoj Bosni, a Bihać je postao središte nove velike slobodne teritorije poznate pod nazivom Bihaćka republika. U njemu je u noći 26/27.11. 1942. osnovan AVNOJ, tijelo koje će imati važnu ulogu u budućoj historiji Jugoslavije.

Nastojanje da se likvidira Bihaćka republika, zajedno s glavninom partizanskih snaga, bilo je glavni cilj osovinske operacije Weiss, u bivšoj jugoslavenskoj historiografiji poznatije kao četvrta neprijateljska ofenziva. Nakon teških borbi njemačke snage su zauzele Bihać 29.1. 1943.

Bihać je u proljeće 1944. teško stradao pri britanskom zračnom bombardiranju. Njemačke i druge osovinske snage su iz Bihaća konačno protjerane nakon šestodnevnih borbi, a jedinice 4. armije i 4. korpusa JA (bivše NOVJ) ušle u grad 28.3. 1945.

Bihać u drugoj Jugoslaviji

Prvi koraci privrednog razvoja čine ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju. U prvih pet posljeratnih godina, pored više izgrađenih školskih objekata, opismenjeno je preko 5.500 odraslih lica.

Godina 1960. je obilježena proslavom 600-te godišnjice postojanja Bihaća kad je na srednjovjekovnim zidinama postavljen reljef. U godini popisa stanovnistva (1961) Bihać ima 15.763 žitelja, a općina 45.884. Na području općine Bihać 1971. godine živi 58.185 stanovnika, a u gradu ima 24.060 žitelja. Prema popisu od 1. aprila 1980. godine grad ima 41.674 stanovnika, a općina 65.679.

Bihać je u doba SFRJ imao važnost kao jedna od najvažnijih garnizona JNA, uključujući i jedan od najvećih vojnih aerodroma u jugoistočnoj Evropi.

Za vrijeme rata u BiH

Glavni članak: Opsada Bihaća

Na prvim višestranačkim demokratskim izborima 18.11. 1990. većina stanovništva Bihaća i okolnih regija se, kao i drugdje u BiH, opredijelio za nacionalnu stranku. U slučaju Bihaća to je bila muslimanska (kasnije bošnjačka) stranka SDA. Ostale stranke su bile SDS i HDZ, za koje su glasali Srbi odnosno Hrvati.

Tokom raspada Jugoslavije, odnosno rata u Hrvatskoj koji je izbio slijedeće godine, Bihać je služio kao jedna od važnih baza JNA u njenim operacijama protiv Hrvatske vojske.

Općina Bihać i njena severozapadna šira regija su se kao većinski bošnjački kraj na samom početku rata u BiH 1992. godine našli sa svih strana okruženu srpskim područjima, te tako sve vrijeme bili u nepovoljnom položaju, odsječeni od drugih dijelova BiH pod kontrolom vlade u Sarajevu. Opsada Bihaća, odnosno bihaćkog džepa, trajala je skoro do samog kraja rata.

Međutim, snage Teritorijalne obrane BiH, kasnije Armije BiH su se pokazale sposobnim ne samo obraniti taj teritorij, nego kasnije organizirane kao V korpus Armije BiH pod komandom Atifa Dudakovića izvoditi ofenzivne operacije i tako vezivati veliki dio bosanskosrpskih i krajiških snaga.

Pokušaji da se izblokira bihaćki džep nisu uspjeli čak ni kada je u jesen 1993. dio jedinica V korpusa prešao na stranu Fikreta Abdića i Autonomne pokrajine Zapadne Bosne.

Bihać je konačno deblokiran 5.8. 1995. nakon Operacije Oluja, kada se V korpus Armije BiH spojio sa snagama Hrvatske vojske na bosansko-hrvatskoj granici.

Geografija

Bihać je smješten u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine i privredno je, administrativno i kulturno središte Unsko-sanskog kantona. Na zapadu Bihać graniči sa općinama R Hrvatske Donji Lapac i Plitvička Jezera-Korenica, na sjeveru sa općinom Cazin, na istoku sa općinama Bosanska Krupa i Bosanski Petrovac, a na jugu sa općinom Drvar.U Bihaću se nalazi poznata banja i lječilište "Gata-Ilidža".

Stanovništvo

Glavni članak: Demografija Bihaća

Glavni članak: Spisak naseljenih mjesta u Bihaću

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2013. godine, opština Bihać imala je 56.261 stanovnika, raspoređenih u 48 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma opština Bihać, u cjelini, ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav opštine Bihać, ušla su zatim i naseljena mjesta, koja su se prije posljednjeg rata nalazila u sastavu opštine Drvar: Boboljusci, Bosanski Osredci, Gornji Tiškovac, Mali Cvjetnić, Malo Očijevo, Martin Brod, Očigrije, Palučci, Trubar, Veliki Cvjetnić i Veliko Očijevo.

Nacionalni sastav stanovništva Bihać, popis 2013.

	Opština	Grad
ukupno	56.261	39.690
Bošnjaci	49.550(88,1%)	34.142(86,0%)
Srbi	910(1,6%)	424(1,1%)
Hrvati	3.265(5,8%)	3.043(7,7%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato	2.536(4,5%)	2.081(5,2%)

Nacionalni sastav stanovništva Bihać, popis 1991.

Nacionalni sastav	Opština	Grad
ukupno	70.732	45.553
Bošnjaci	46.737 (66,07%)	27.418 (60,18%)
Srbi	12.689 (17,93%)	8.218 (18,04%)
Hrvati	5.580 (7,88%)	4.805 (10,54%)
Jugoslaveni	4.356 (6,15%)	4.020 (8,82%)
ostali, neopredijeljeni i nepoznato	1.370 (1,97%)	1.092 (2,42%)

Naseljena mjesta

Amidžići, Bajrići, Bakšaiš, Baljevac, Bašani, Bihać, Bijelo Brdo (Bijelo brdo), Boboljusci, Bosanski Osredci, Brekovica, Bugar, Centar, Ceravci, Čavkići, Čavnik, Ćehići, Ćukovi, Dobrenica, Doljani, Donja Gata, Donje Prekounje, Dubovsko, Garavice, Gata, Gata-Ilidža, Golubić, Gorjevac, Gornje Prekounje, Gornji Tiškovac, Grabež, Greda, Grmuša, Harmani, Hatinac, Hrgar, Izačić, Jankovac, Jasika, Jezero, Jezero-Privilica, Kalati, Kamenica, Klisa, Klokot, Kostela, Kralje, Križ, Kula, Kulen Vakuf, Lipa, Lohovo, Lohovska Brda, Luke, Mala Peća (Mala Peć), Mali Cvjetnić, Mali Lug, Mali Skočaj, Malo Očijevo, Martin Brod, Međudražje, Midžići, Mrkonjića Lug, Mujadžići, Muslići, Očigrije, Orašac, Orljani, Ostrovica, Ozimice, Palučci, Papari, Praščijak, Pritoka, Pokoj, Prnjavor, Račić, Rajnovci, Ribić, Ripač, Ružica, Skočaj, Sokolac, Spahići, Srbljani, Teočak, Trubar, Turija, Vedro Polje, Velhovo, Velika Gata, Veliki Cvjetnić, Veliki Skočaj, Veliki Stjenjani, Veliko Očijevo, Veliko Založje, Vikići, Vinica, Vrsta, Zavalje, Zlopoljac i Zavalje.

Privreda

Bogatstvo u šumama i u obradivom zemljištu, stoga su se razvile drvna i tekstilna industrija. Željezne rude ima Majdan planina , čiji se najveći dio prostire u Republici Srpskoj.

Obrazovanje

Godine 1998. u Bihaću je osnovan Univerzitet u čiji sastav ulaze:

Biotehnički fakultet
Pravni fakultet
Tehnički fakultet
Pedagoški fakultet
Ekonomski fakultet
Viša medicinska škola
Islamska pedagoška akademija

Biotehnički fakultet Univerziteta u Bihaću u svom sastavu ima dva odsjeka Prehrambeni odsjek i Poljoprivredni odsjek.

Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću u svom sastavu ima opći odsjek. Dekan fakulteta je prof. dr. Nevzet Veladžić, prodekan za nastavu doc. dr. Amela Čolić.

Kultura

Razdoblje 1970.-1992.

U to vrijeme u Bihaću postoje sljedeće kulturne ustanove:

Regionalni muzej Pounja
Muzej AVNOJ-a
Istorijski arhiv
Gradska galerija
Mala galerija
Narodna biblioteka Bihać
Dom JNA
Radnički univerzitet, a izgrađena je i grandiozna zgrada za budući Dom kulture.

Djeluje više amaterskih klubova:

KUD "Krajina" sa svojim sekcijama mješoviti hor, dramska grupa i folklorni ansambl
Književni klub "Ivan Goran Kovačić"
Bihaćki plesni ansambl
Muški pjevački oktet "Bihać"
Duvački orkestar
Klub likovnih radnika.

Iz Bihaća je poteklo ili u njemu djelovalo više poznatih likovnih umjetnika i književnika: grafičar Dževad Hozo, dizajner Redžo Kolaković, slikar Sadko Hadžihasanović, grafičar Ahmet Hošić, grafičar Mersad Badnjević, dizajner Antoaneta Duić, slikar Muhamed Delić, kipar Ante Brkić, književnici Husein Dervišević, Tomislav Dretar i Hrvoje Jurić, vjerovatno najmlađi pjesnik iz BiH s prvom objavljenom knjigom u 13. godini života.

Manifestacije: Započela je manifestacija simfonijskih orkestara i održana tri puta uz učešće nekoliko desetina simfonijskih orkestara među njima i onih najpoznatijih: beogradskog, zagrebačkog, ljubljanskog, sarajevske RTV, skopskog itd. Redovno je održavana pjesnička manifestacija "Goranovo proljeće", Republičko takmičenje plesnih ansambala, Republička smotra recitatora. Razvija se plodna izdavačka aktivnost koju ostvaruju na književno-umjetničkom planu Književni klub "Ivan Goran Kovačić" i njegov urednik Tomislav Dretar, koji je osnovao i Bihaćki plesni ansambl i doveo čuvenu pedagoginju međunarodne reputacije Tihanu Škrinjarić iz Zagreba da razvija po njenim riječima, neviđeno nadarenu djecu Bihaća. Bihaćki plesni ansambl je pozivan iz velikih tv produkcija Zagreba, Beograda, Ljubljane i Sarajeva da prezentira svoja umijeća u sklopu vrijednih plesnih programa za djecu i odrasle.

Nacionalni spomenici

Vidi: Nacionalni spomenici u Bihaću

Sport

U Bihaću se nalazi Nogometni klub "Jedinstvo". Prvi je klub u BiH koji je prošao prvo kolo jednog evropskog takmičenja. Zadnju utakmicu u evropskom takmičenju su igrali protiv Gigotua. Predsjednik je Hamdija Lipovača. Navijači "Jedinstva" se zovu "Sila nebeska". Najveće sportske uspjehe od svih sportskih klubova u Bihaću ostvario je Odbojkaški klub Bihać. Do početka rata 1992. godine klub se takmičio u Prvoj ligi tadašnje države pod nazivom OK Krajinametal Bihać. Klub je na početku svog djelovanja imao naziv OK Signal Bihać. Po završetku rata 1995. godine, i pored velikih gubitaka (nekoliko prvotimaca je izgubilo živote braneći svoj grad), klub nastavlja sa radom i postiže zapažene rezultate na nivou BiH. Zahvaljujući uspjesima odbojkaša, te velikom interesu koji su mladi Bihaća pokazivali za ovaj sport, Bihać je bio poznat i kao grad odbojke. Grad Bihać je poznat i po izvanvrsnim šahovskim igračima i igračicama.Što se tiče kadetskog i omladinskog šaha zavidne uspjehe postižu Maša Borić, višestruka prvakinja BiH, i Amar Salihović.

Politika

Gradonačelnik je Elvedin Sedić od stranke POMAK.^[1]

Zanimljivosti

Zanimljivosti Bihaća su sakralni spomenici, Fethija džamija i bihaćki nišani. Džamija je vrijedna kulturna činjenica, jer je pregrađena crkva Sv. Antuna Padovanskog u gotičkom stil. A nišani sami o sebi najbolje govore. Jedinstveni su po stilu i osebujnosti nadgrobni spomenici u svijetu.

Slavni ljudi

Srednjovjekovno razdoblje

Jakob
Radošević Benko (literata- književnik i hroničar Bišća, oko 1590.)
Stjepan (sudija)

Savremeno doba

Hamdija Abdić, pukovnik 502 viteške brigade Armije BiH;
Hasan Arnautović, televizijski snimatelj, doajen RTBiH;
Braća JinX, umjetnici
Ekrem Čaušević, prof. dr. sc., orijentalist, univerzitetski profesor u Zagrebu;
Sadet Čaušević, atletičar;
Tvrtko Čubelić, historičar književnosti, univerzitetski prof
Mujo Demirović, univerzitetski profesor;
Borislav "Bora" Stanković, bivši košarkaš i košarkaški čelnik FIBA;
Husein Dervišević, književnik;
Gospa Talić, narodni heroj;
Jasna Diklić, dramska umjetnica;
Zdravko Dizdar, historičar;
Mithad Kozličić,akademik,histiričar
Tomislav Dretar, književnik i prevodilac; oficir HVO-a;
Ramiz Dreković, general Armije BiH;
Atif Dudaković, general Armije BiH;
Ferid Džanić, vođa pobune u Villefranche-de-Rourgue;
Mehmed Džanić, profesor;
Franja Džal, zračni as Drugog svjetskog rata, oborio 56 sovjetskih pilota;
Ahmet Ibukić-Ami, slikar;
Alen Islamović, basist i vokal rock-grupe "Divlje jagode", te vokal grupe "Bijelo dugme";
Krešimir Ižaković, muzeolog;
Dragan Bursać, novinar i kolumnista
Milan Katičić, pravnik (dr.iur.), zastupnik u Saboru BiH u vrijeme Austro-Ugarske, Osnivač Napretka u Bihaću;
Natko Katičić, pravnik, univerzitetski profesor u Zagrebu, redoviti član HAZU;
Amir Smajić,pjevač;
Donna Ares, pjevačica;
Zdenko Kožul, šahovski velemajstor;
Hasan Tijanović, profesor,književnik,novinar;
Sead "Zele" Lipovača, frontmen rock-grupe Divlje jagode;
Džafer Mahmutović, pisac i historičar;
Luka Marjanović, etnolog, sakupljač narodnih pjesama BiH, univerzitetski profesor;
Halim Stupac, fudbaler;
Almir Imširević, dramski pisac;
Vladimir "Vlado" Šantić, general HVO-a i zapovjednik 101. pukovnije;
Alen Mešanović, fudbaler;
Damir Mirvić, fudbaler;
Muhamed Mulić - Dabuda, novinar;
Stjepan Turčić, sudija, advokat;
Safet Nadarević, fudbaler;
Admira "Ada" Grahović, pjevačica;
Tihomir Bubalo, međunarodni košarkaški sudija;
Branka Raunig, arheolog;
Halil Samardžić, pjevač;
Aladin Saračević, arhitekt;
Stjepan-Džimi Stanić, estradni umjetnik;
Petar Šimić, admiral JNA;
Tomislav Tomić, književnik;
Ismet Hrle, političar
Arijana Tomić, urednik dječijih novina "Cvrčak";
Enes Zulić, atletičar;
Zlatko Dedić, fudbaler;
Sandro Selman, atletičar;
Harun Sadiković, džudista;
Vlatka Karanović, pjevačica;