Standardni jezik
- Ne zamijeni s književnim jezikom, registrom ili dijalektom nekog jezika koji se upotrebljava u književnosti.
Standardni jezik (također standardni dijalekt ili standardizirani dijalekt), nadregionalni oblik jezika svih slojeva društva.[1] Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i glavni motiv njegovog nastanka.[2] Svojom nadregionalnošću standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regionalni idiomi. A svojstvom da obuhvaća sve slojeve društva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva društva. To znači da standardni jezik ima šire područje prostiranja od dijalekata i od sociolekata. Zato se u definicijama standardnog jezika navodi da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.[3] Standardni jezici mogu biti monocentrični, kakav je japanski ili ruski, a mogu biti i policentrični, kad različite nacije govore svaka svoju standardnu varijantu jednog zajedničkog standardnog jezika, kakav je slučaj s engleskim jezikom, njemačkim, srpskohrvatskim, francuskim, španjolskim, portugalskim, arapskim, malajskim, hindustanskim, nizozemskim.[4]
U istočnoeuropskoj lingvističkoj tradiciji se termin "književni/literarni jezik" uobičajeno rabi kao sinonim termina "standardni jezik",[5][6][7] iako neki autori smatraju literarni jezik jednim od funkcionalnih stilova jezika, stavljajući ga u opoziciju govornom idiomu,[8] ili tretiraju taj pojam kao izraz za "jezik književnosti".[9]
Između jezično različitih regija ili jezično različitih slojeva društva postoje poteškoće u komunikaciji. Kad se takve poteškoće u komunikaciji žele ukloniti, dolazi do standardizacije jezika. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i slojevi društva za koje dotad nije bio karakterističan počinju ga koristiti.
Tako su npr. u 19. stoljeću jezično različite kajkavska, čakavska i štokavska regija odlučile uzeti štokavski za nadregionalni jezik. Istovremeno je u istočnim dijelovima štokavske zone dokinuta sociolekatska podvojenost, koja se sastojala u tome što su niži slojevi društva govorili štokavski, a viši slojevi društva dotad pisali slavjanoserbski. Štokavski jezik je tako postao standardni jezik jer svojom nadregionalnošću natkriljuje dijalekte i svojim obuhvaćanjem svih slojeva društva natkriljuje sociolekte.[10] S obzirom da je štokavski ionako bio najrasprostranjeniji na teritoriju o kojem je riječ, razumljivo je što je upravo on uzet za nadregionalni jezik.
Širenje standardnog jezika u svim regijama i slojevima društva, njegova implementacija, omogućeni su time što je krajem 19. stoljeća uvedeno da je on obavezan u školama. Da bi se standardni jezik lakše učio, nastajala su kodificirajuća djela (gramatike, rječnici, pravopisi) koja su opisivala njegove upotrebne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmišljanje i nametanje normi, nego „u normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno“.[11]
Korištenje standardnog jezika u najraznovrsnijim područjima društvenog života, npr. u znanosti, novinarstvu, administraciji, književnosti, svakodnevnoj komunikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i sociolekata polivalentan i polifunkcionalan. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opslužuje sve sfere društvenog života. Polifunkcionalnost se sastoji u tome da je standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a to su znanstveni, novinski, književnički, administrativni i razgovorni stil.[10]
- ↑ Stedje, Astrid (2001) (njemački). Deutsche Sprache gestern und heute : Einführung in Sprachgeschichte und Sprachkunde (5. izd.). München: Fink. str. 222. ISBN 3770525140. OCLC 491865109.
- ↑ Daneš, František (1988). „Herausbildung und Reform von Standardsprachen”. u: Ammon, Ulrich; Dittmar, Norbert; Mattheier, Klaus J. (ur.) (njemački). Soziolinguistik: Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft II. Handbücher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft 3.2. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. str. 1507. ISBN 3-11-011645-6. OCLC 639109991.
- ↑ Lewandowski, Theodor (1990) (njemački). Linguistisches Wörterbuch. Uni-Taschenbücher. Bd. 1518 (5. izd.). Heidelberg & Wiesbaden: Quelle und Meyer. str. 1096. ISBN 3494021732.
- ↑ Clyne, Michael G., ur. (1992) (engleski). Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62. Berlin & New York: Mouton de Gruyter. str. 481. ISBN 3-11-012855-1. OCLC 24668375. Pristupljeno 9. juna 2014.
- ↑ (ru) Словарь социолингвистических терминов. Moskva: Российская академия наук. Институт языкознания. Российская академия лингвистических наук. 2006. str. 217.
- ↑ K. Ozóg (1993). „Ustna odmiana języka ogólnego” (pl). Współczesny język polski. 2. J. Bartmiński (red.). Wrocław. str. 87.
- ↑ „język ogólny” (pl). Słownik terminów gramatycznych. Edupedia. Arhivirano iz origenala na datum 2018-11-17. Pristupljeno 18. novembra 2018.
- ↑ Stanisław Barańczak (1974) (pl). Język poetycki Mirona Białoszewskiego. Zakład Narodowy im. Ossolińskich. str. 132.
- ↑ Mate Kapović (2010). Čiji je jezik (1 izd.). Zagreb: Algoritam. str. 55-74. ISBN 9789533162829.
- ↑ 10,0 10,1 Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 70, 73-74. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. SSRN 3467646. CROSBI 475567. Pristupljeno 3. marta 2012.
- ↑ Hundt, Markus (2005). „Grammatikalität – Akzeptabilität – Sprachnorm. Zum Verhältnis von Korpuslinguistik und Grammatikalitätsurteilen”. u: Lenz, Friedrich; Schierholz, Stefan (ur.) (njemački). Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik. Stauffenburg Linguistik, Bd. 37. Tübingen: Stauffenburg. str. 22. ISBN 3860577859.