The Raven
Gavran, najpoznatija poema Edgara Allana Poea. Tamna poema koja govori o izgubljenoj ljubavi. Prvi put je izdana 29. siječnja 1845., a po izdanju donijela mu je svjetsku slavu.
Ova pjesma je arhetip Poevih melankoličnih pjesama čiji je središnji motiv neprežaljeni gubitak voljene osobe i nesmirljiva bol nanesena nemilosrdnošću vremenskog tijeka stvarnosti. Ona pjeva o Ljepoti i o tuzi koju Ljepota neizbježno u senzibilnom ljudskom biću pobuđuje.
Za Poea, nema ljepše, poetičnije teme za pjesmu od „preuranjene smrti voljene djevojke". Logika njegovog zaključivanja je slijedeća: Ljepota kao jedina legitimna provincija pjesništva u svom vrhunaravnom obliku neizbježno iz ljudske duše iznuđuje suze, odnosno u njoj pobuđuje Tugu, melankoliju. Od tu krenuvši, on postavlja slijedeće pitanje: „Od svih melankoličnih tema, koja je po univerzalnom shvaćanju čovječanstva najmelankoličnija?“ Jedan, i samo jedan odgovor mu se pritom nametnuo: Smrt. Sada, njega kao pjesnika, zanima kada je ova od svih tema najmelankoličnija, istovremeno i najviše poetična? Tada kada se najbliže veže uz ideju Ljepote, glasi njegov odgovor. Iz ovog, i iz još nekoliko sporednih argumenata, on dolazi do zaključka, dedukcijom, da je najpoetičnija od svih pjesničkih tema smrt prelijepe žene i također, nalazi izvan svake sumnje, da su za njeno izgovaranje najprikladnije usne nesretnog i njene prisutnosti uskraćenog ljubavnika.
Pjesma započimlje prisjećanjem pjesnika na jednu davnu, sjetnu decembarsku noć, kada je za stolom sjedivši, polu-pospan proučavao stare, neobične spise u nadi da će tako iz svog srca odagnati tugu za neprežaljenim gubitkom ljubavi svog života: djevom besprijekorne ljepote, kojoj anđeli nadjenuše ime Lenora, jer postadoše bezimena dolje u svijetu smrtnika. Upravo ovo nastojanje pripovjedača da zaboravi svoju preminulu ljubavnicu i njegova nemogućnost, točnije njegova sklonost samoranjavanju i perverzno naslađivanje u upornom odbijanju istog nastojanja, predstavlja samu srž i dinamiku cijele poeme.
Ono što obavija pjesmu mističnošću je dijelom scenografija: otuđenost doma u romantičarskoj nigdjezemlji, kontrast olujne noći i mirnoće koja vlada u prostoriji-boravištu učenjaka, te ponajviše pojava i neobično ponašanje ptice simbola – Gavrana. Isprva, pripovjedač je ispunjen strahom na prve zvuke muklih udaraca po vratima – možda zbog štiva koje je stajalo pred njim, i u kojem je tražio više od bijega od svojeg sjećanja na izgubljenu draganu? Da još uvijek sluti njen povratak jasno je naznačeno njegovim mračnom hodniku upućenim šapatom: „Lenora“. Nije li to bio strah na divlju pomisao da bi se to upravo njezin duh mogao nalaziti pred njegovim vratima? Nadalje, pjesnik nam aludira na Hadsko porijeklo mračne ptice u stihu „Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?", a time i zlokobnih namjera same ptičurine. Da će on (gavran) zauzeti dominantnu ulogu, naslućeno je njegovim slijetanjem na mramorno poprsje boginje Palade izvan pjesnikova dohvata, čime je jasno istaknut kontrast crno-bijelo, odnosno slutnja da će svjetloću razuma (Palada=Atena) progutati crnoća noći. Da nije riječ o običnoj ptici, jasno nam govori veoma zgodan, ali posve slučajan, iako neobičan gavranov odgovor na glasno izrečene pjesnikove misli: "Svi me druzi ostaviše, Otići će i on kao nade što me ostaviše". Tad će Gavran "Nikad više".
Ta mističnost svoj vrhunac doživljava u zadnje dvije strofe pjesme, gdje se gavrana uspoređuje sa „zloduhom, što sniva, spava“ i istovremeno se razotkriva dotad skrivena, ali dijelom naslućivana, alegoričnost pjesme u stihovima „Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!" „Reče Gavran: "Nikad više". Za primijeti je, da riječi „iz mog srca kljun svoj vadi“ predstavljaju prvu metaforu u cijeloj pjesmi i zajedno sa odgovorom „Nikad više“ potiču čitatelja da preispita svoje dosadašnje poimanje pjesme i potraži dublji moralni sadržaj. Tek se u zadnjoj strofi naznačuje da je gavran zapravo simbol tugujućeg i nesvršujućeg prisjećanja, kako svojim vlastitim riječima tumači Poe.
Po vlastitim riječima Edgara Poea, pjesma je napisana od kraja prema početku, potpuno programatski, a ipak vrhunskim umjetničkim majstorstvom. Krenuvši od dužine pjesme, teme, zatima motiva, odredio je refren kao glavnu stilsku figuru i odlučio se za "Nevermore" = "Nikad više".
- Gavran
- Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,
- Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
- Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
- Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
- "To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",
- Samo to i ništa više.
- Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
- Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
- Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
- Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
- Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
- Ah, nje sada nema više.
- Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
- Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
- Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
- "Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
- Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
- Samo to je, ništa više."
- Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
- "Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
- Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
- Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
- Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
- Mrak je tamo, ništa više.
- Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
- Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
- Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
- Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
- "Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
- Samo to i ništa više.
- Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
- Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
- "Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
- Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
- Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
- Vjetar to je, ništa više.
- Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
- Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
- Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
- S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
- I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
- Sleti, sjede, ništa više.
- Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
- Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
- "Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
- Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
- Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
- Reče Gavran: "Nikad više".
- Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
- Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
- Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
- Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
- Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
- S tim imenom "Nikad više".
- Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
- Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
- To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
- Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
- Otići će i on kao nade što me ostaviše".
- Tad će Gavran "Nikad više".
- Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
- "Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
- Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
- Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
- U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
- Od "nikada-nikad više".
- Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
- Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
- Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
- Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
- Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
- Grakćuć stalno: "Nikad više".
- Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
- Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
- Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
- I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
- Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
- O n a ne će nikad više.
- Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
- Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
- "Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
- Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
- Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
- Rače Gavran: "Nikad više".
- "Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
- Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
- Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
- U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
- Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
- Reče Gavran: "Nikad više".
- "Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
- Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
- Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
- Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
- Lenoru, od koje me rastaviše?"
- Reče Gavran: "Nikad više".
- "Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
- "U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
- Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
- Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
- Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
- Reče Gavran: "Nikad više".
- I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
- Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
- Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
- Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
- Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
- Ustat ne će - nikad više!
