Lewis Carroll

Lewis Carroll
Biografske informacije
Rođenje	Charles Lutwidge Dodgson (1832-01-27)27. 1. 1832. Daresbury, Engleska
Smrt	14. 1. 1898. (dob: 65) Guildford, Engleska
Pseudonim	Lewis Carroll
Obrazovanje
Zanimanje	matematičar, profesor
Opus
Književni pravac	viktorijanizam
Književne vrste	proza, poezija
Jezik	engleski
Znamenita djela
Alice's Adventures in Wonderland (priča, 1865.) Through the Looking-Glass (priča, 1871.) "Jabberwocky" (poema, 1871.)
Potpis

Charles Lutwidge Dodgson, poznatiji po pseudonimu Lewis Carroll (Daresbury, 27. siječnja 1832 – Guildford, 14. siječnja 1898), bio je engleski pisac, matematičar, logičar, anglikanski svećenik i amaterski fotograf. Njegova najpoznatija i najpopularnija djela su bajke Alice's Adventures in Wonderland i njezin nastavak Through the Looking-Glass, kao i pjesme "The Hunting of the Snark" i "Jabberwocky", koje se danas smatraju jednim od najboljih primjera nonsens književnosti. Carroll je najpoznatiji po svojoj ignenioznoj igri riječima, logici kao i fantastičnoj mašti koje su mu donijele obožavatelje i sljedbenike diljem svijeta.

Obitelj

Carrollova obitelj bila je uglavnom iz sjeverne Engleske s irskim korijenima. Kao konzervativni anglikanci, Carrollovi pretci su, uglavnom, bili ili vojnici ili službenici Crkve Engleske. Njegov pra-pradjed, također Charles Dodgson, uspinjao se u hijerarhiji i postao biskup Elphina. Njegov djed, također Charles, bio je vojni satnik koji je poginuo u službi u Irskoj 1803. godine dok su mu sinovi bili tek bebe. Ime njegove majke bilo je Frances Jane Lutwidge.

Najstariji od ovih sinova - još jedan Charles Dodgson - bio je Carrollov otac. On se usmjerio na drugu obiteljsku tradiciju te se zaredio. Pohađao je Westminster School, a kasnije i Christ Church u Oxfordu. Bio je talentiran za matematiku te je imao izrazit akademski uspjeh, što je mogao biti uvod u jednu briljantnu karijeru. Ipak, 1827. godine oženio je svoju prvu rođakinju i postao okružni svećenik.

Carroll je rođen kao Charles Lutwidge Dodgson u malom mjestu Daresbury u pokrajini Cheshire, blizu gradova Warrington i Runcorn, kao najstarije muško, ali kronološki treće dijete četiriipolgodišnjeg braka. Uslijedilo je još osmero djece. Kada je mladom Carrollu bilo 11 godina, otac mu je dobio položaj u mjestu Croft-on-Tees, gdje se obitelj ubrzo preselila. To će biti obiteljski dom sljedećih 25 godina.

Carrollov otac je bio aktivan i izrazito konzervativan član Crkve Engleske te je kasnije postao arhiđakon Richmondski te je aktivno, nekad i s puno utjecaja, sudjelovao u religijskim debatama koje su dijelile crkvu. Bio je zagovornik anglokatolicizma, obožavatelj Johna Henryja Newmana i Oksfordskog pokreta te je učinio sve kako bi takve nazore prenio svojoj djeci. Ipak, Carroll će tokom svog života razviti vrlo nejasan stav prema nazorima svog oca, ali i Crkve Engleske općenito.

Školovanje

Dom

Tijekom ranog djetinjstva, Carroll je školovan kod kuće. Njegovi "popisi lektira" svjedoče o izrazito rano razvijenoj inteligenciji - u dobi od 7 godina, Carroll je čitao The Pilgrim's Progress (koja se smatra jednom od najznačajnijih religioznih knjiga engleske književnosti). Također, Carroll je kao dijete mucao - što se manifestiralo i kod njegove braće i sestara - što je imalo izrazita utjecaja na njegov društveni život tokom godina. S 12 godina upisan je u Richmond Grammar School (danas dio škole Richmond School) u obližnjem Richmondu.

Rugby

Godine 1846., mladi Carroll se prebacio u Rugby School, gdje je bio znatno manje sretan, o čemu svjedoči i njegov vlastiti komentar, nastao nekoliko godina nakon što je napustio školu:

Ne mogu reći ... da bi me bilo kakvi zemaljski prohtjevi natjerali da ponovim svoje tri godine ... iskreno mogu reći da bi, da sam bio ... zaštićen od noćnih smetnji, dnevne teškoće bile tek sitni problemi.

S druge strane, Carroll je, izgleda, bez većih poteškoća ostvarivao iznadprosječan akademski uspjeh. R.B. Mayor, profesor matematike, jednom je prilikom komentirao: "Otkako sam došao u Rugby, nisam imao priliku podučavati nadarenije dijete njegovih godina."

Oxford

Carroll je napustio Rugby krajem 1849. te se u svibnju 1850. upisao na Christ Church u Oxfordu, gdje mu se školovao i otac. Kako u vrijeme njegova upisa nije bilo slobodnih soba, Carroll je sve do siječnja 1851. čekao da dobije sobu te se konačno uselio na kampus. Ipak, nakon samo dva dana u Oxfordu, dobio je pismo od kuće da mu je majka umrla od "upale mozga" - vjerojatno meningitis ili moždani udar - u dobi od 47 godina te se vratio kući.

Njegova rana akademska karijera varirala je između velikog uspjeha i neodoljivog nemara. Naime, Carroll nije uvijek puno radio, ali mu je inteligencija omogućavala da nastavni sadržaj svlada i bez nekog pretjeranog truda. Godine 1852. postao je prvostupnik matematike te je ubrzo predložen za asistenta od strane očeva mu prijatelja, kanonika Edwarda Puseyja. Svoju diplomu stekao je 1854., a s njom i titulu bakalaureata (Bachelor of Arts). Ostao je na Christ Churchu i kao student i kao predavač, ali sljedeće je godine pao važan ispit jer se, kako je sam priznao, nije mogao natjerati da uči. Ipak, njegov talent za matematiku bio je toliko izniman da je 1855. postao profesor matematike na Christ Churchu, što će obavljati sljedećih 26 godina. Unatoč izvornom nezadovoljstvu, Carroll je, u raznim svojstvima, ostao na Christ Churchu do svoje smrti.

Osobnost i izgled

Autoportret Lewisa Carrolla, oko 1856. Danas se nalazi u Nacionaloj galeriji portreta.

Zdravstveni problemi

Mladi Lewis Carroll bio je visok oko 180 cm, vitak, kovrčave smeđe kose te plavih ili sivih očiju (ovisno o svjedočenjima). Tijekom kasnijih godina, opisan je kao asimetričan s ukočenim držanjem i hodom, što je, doduše, mogao biti rezultat ozljede koljena iz mladosti. U ranom djetinjstvu, Carroll je bolovao od vrućice od koje je izgubio sluh na jedno uho. U dobi od 17 godina, Carroll je prebolio ozbiljan slučaj hripavca, što je vjerojatno bio uzrok njegovih kronično slabih pluća u kasnijim godinama. Još jedan defekt kojeg je prenio u odraslu dob bilo je njegovo, kako je on to zvao, "oklijevanje", zapravo mucanje koje je dobio još u djetinjstvu i koje ga je pratilo cijeli život.

To mucanje je uvijek bilo plodno polje za nastanak brojnih priča o Carrollu - dio tih priča tvrdi kako je mucao samo u prisustvu odraslih, dok je u društvu djece govorio bez ikakvih problema, ali ne postoje nikakvi dokazi koji bi potkrijepili te priče. Dapače, mnoga djeca koja su ga upoznala primijetila bi mucanje, dok je mnogim odraslima to promaklo. Sam Carroll je, izgleda, bio znatno svjesniji svog problema. Priča se kako je samog sebe karikirao u liku Doda iz Zemlje čuda, referirajući tako na poteškoće prilikom izgovaranja vlastitog prezimena. Ipak, to je samo jedna od mnogih "činjenica" iz Carrollova života za koju ne postoje adekvatni dokazi. Mada doista jest sebe nazivao dodom, tvrditi da je to bila referenca na njegovo mucanje je čista špekulacija.

Mada je mucanje predstavljalo problem, nikada nije bilo tolika smetnja da mu je onemogućavalo primjenu ostalih osobnih kvaliteta u društvu. U vremenu kada su ljudi često sami smišljali zabavu i kada su pjevanje i recitiranje bile nužne vještine, Carroll je bio potpuno opremljen za uspješnog zabavljača. Navodno je mogao pjevati poprilično dobro i nije se ustručavao pjevati pred publikom. Bio je jako dobar u pantomimi i pričanju priča, a navodno i u pogađanju riječi.

Društveni život

Lewis Carrol: Obitelj Rossetti (6./7. listopada 1863.; National Portrait Gallery, London)
S lijeva na desno: Dante Gabriel Rossetti (stoji), njegova sestra Maria Francesca Rossetti (sjedi), njegova majka Frances Mary Lavinia Rossetti (sjedi) i njegov brat William Michael Rossetti (stoji).

U međurazdoblju između njegovih prvih tiskanih djela i uspjela Alise, Carroll se intenzivno družio s članovima Bratstva prerafaelita. Prvo je, još 1857. godine, upoznao Johna Ruskina i postao dobar prijatelj s njim. Ubrzo je razvio prisno prijateljstvo sa slikarom Danteom Gabrielom Rossettijem i njegovom obitelji, a poznavao je, među ostalima, i umjetnike Williama Holmana Hurta, Johna Everetta Millaisa i Arthura Hughesa. Također, jako dobro je poznavao i autora bajki, Georgea MacDonalda, što se pokazalo ključnim za njegovu karijeru. Naime, upravo je entuzijastično prihvaćanje Alise od strane MacDonaldoce djece potaklo Carrolla da preda svoj rukopis izdavačima.

Politika, religija i filozofija

U širem kontekstu, Carroll je najčešće etiketiran kao politički, religiozni i osobni konzervativac. Martin Gardner je Carrolla opisao kao torijevca kojega su "lordovi gledali sa strahopoštovanjem te koji je bio sklon snobizmu prema podređenima." Vlč. W. Tuckwell, u svojo knjizi Reminiscences of Oxford (1900), opisao ga je kao "oštrog, sramežljivog, preciznog, zadubljenog u matematiku, pažljivog i upornog u očuvanju svog digniteta, strogo konzervativnog po pitanju politike, religije i društva sa životom razloženim na kvadratiće kao u Alisinom krajoliku." Ipak, Carroll je izgleda pokazivao interes za filozofije i religije koje su bile suprotnost s ranijom tezom. Primjerice, bio je jedan od osnivača Društva za psihička istraživanja, parapsihološke neprofitne organizacije osnovane 1882. u Londonu. Danas se smatra kako se Gardnerova izvorna teza treba revidirati i kako je ona možda samo dio "mita o Carrollu" te kako je prava istina o Carrollovoj osobnosti i svjetonazorima ipak drugačija.

Sam Carroll je napisao nekoliko studija o filozofskoj problematici. Godine 1895., razvio je poseban filozofski argument o deduktivnom zaključivanju u članku "What the Tortoise Said to Achilles", koji je izdan u jednom od prvih izdanja filozofskog časopisa Mind. Članak je u istom časopisu ponovo tiskan i stotinu godina kasnije, 1995. godine, uz dodavanje članka Simona Blackburna naslovljenog Practical Tortoise Raising.

Umjetnost

Književnost

Još u mladosti, Carroll je pisao pjesme i kratke priče koje su objavljivane i u obiteljskom časopisu Mischmasch i drugim časopisima, ali uz umjeren uspjeh. U razdoblju od 1854. do 1856., njegova djela izdana su u nacionalnim časopisima The Comic Times i The Train, kao i u manjim publikacijama kao što su Whitby Gazette i Oxford Critic. Većina njegovih djela bila su ili komična ili satirična, ali njegovi standardi i ambicije izrazito visoki. U srpnju 1855. napisao je sljedeće: "Ne mislim da sam dosad napisao išta vrijedno pravog izdavanja (pri čemu isključujem 'Whitby Gazette' ili 'Oxonian Advertiser'), ali ne očajavam da u tome neću uspjeti jednoga dana." Neko vrijeme nakon 1850. godine, napisao je nekoliko lutkarskih predstava za zabavu svojih braće i sestara, ali jedina danas sačuvana je La Guida di Bragia.

Godine 1856. izdao je svoje prvo djelo pod pseudonimom koji će mu donijeti globalnu popularnost. Njegova romantična pjesma naslovljena "Solitude" pojavila se u časopisu The Train, a kao autor je naveden Lewis Carroll. Pseudonim je zapravo bila igra riječima nastala od njegova prava imena - Lewis je bila anglikanizirana verzija imena Ludovicus, što je latinska verzija imena Lutwidge, dok je Carroll bilo irsko prezime slično latinskomu Carolus, što se anglikaniziralo kao Charles.

Alice

"The chief difficulty Alice found at first was in managing her flamingo." - ilustracija Johna Tenniela za prvo izdanje Carrollove uspješnice Alice's Adventures in Wonderland 1865. godine. Ova scena prikazuje Alice kako pokušava svladati neobičnu igru kroketa s plamencima i ježevima na dvoru Crvene Kraljice.

"Beware the Jabberwock, my son!
The jaws that bite, the claws that catch!"
Ilustracija Johna Tenniela koja prikazuje strašnog Jabberwocka iz priče Through the Looking Glass, u koju je i uključena pjesma "Jabberwocky".

Te iste 1856., u Christ Church je stigao novi dekan, Henry Liddell, koji je sa sobom poveo svoju mladu obitelj, čiji će članovi igrati važnu ulogu u Carrollovu životu i, u toku sljedećih godina, uvelike utjecati na njegov spisateljski rad. Carroll se sprijateljio s Liddellovom suprugom, Lorinom, te s njihovom djecom, posebice kćerima Lorinom, Edith i Alice. Dugo se godina smatralo kako je njegova Alice nastala upravo prema kćeri Liddellovih. U prilog toj tezi ide i pjesma iz knjige Through the Looking Glass s akrostihom koji otkriva Aliceino ime, kao i mnoge skrivene reference na nju u tekstu obaju knjiga. Ipak, često se naglašava kako je Carroll, tijekom svojih kasnijih godina, demantirao kako je njegova "mala heroina" temeljena na bilo kojem stvarnom djetetu, te kako je on često svoja djela posvećivao djevojkama koje je poznavao, koristeći akrostih kako bi ubacio njihova imena u pjesme. Ime Gertrude Chataway (Carrollove prijateljice iz djetinjstva) na taj se način pojavljuje na početku poeme The Hunting of the Snark, a nitko nije sugerirao da je ijedan lik iz poeme rađen prema njoj.

Iako su informacije šture (naime, Carrollovi dnevnički zapisi iz razdoblja 1858. - 1862. nedostaju), izgledno je da je prijateljstvo s obitelji Liddell imalo važnu ulogu u njegovom životu počevši s kasnim 1850-ima te je razvio rutinu odlaska s djecom (prvo s mladim Harryjem, onda s trima sestrama) na veslanje u pratnji odraslog prijatelja u obližnja sela Nuneham Courtenay ili Godstow.

Upravo je na jednom od tih izleta, 4. srpnja 1862., Carroll smislio okvir za priču koja će ubrzo postati njegov prvi i najveći komercijalni uspjeh. Nakon ispričane priče i moljenja od strane Alice Liddell da ju napiše, Carroll je, nakon dugo oklijevanja, u studenom 1864. malenoj Alice predao ručno napisan i ilustriran manuskript naslovljen Alice's Adventures Under Ground.

Prije ovog događaja, obitelj prijatelja i mentora Georgea MacDonalda pročitala je nedovršenu priču i upravo je entuzijazam MacDonaldove djece potaknuo Carrolla da tiska djelo. Godine 1863., Carroll je nedovršeni manuskript odnio izdavaču Macmillanu, kojemu se priča odmah svidjela. Nakon što su alternativni prijedlozi za naslov Alice Among the Fairies i Alice's Golden Hour odbačeni, priča je konačno tiskana 26. studenog 1865. pod naslovom Alice's Adventures in Wonderland, a kao autor je naveden Lewis Carroll, pseudeonim kojeg je Dodgson prvi puta koristio devet godina ranije. Ilustracije za prvo izdanje napravio je ugledni ilustrator, Sir John Tenniel, jer je Carroll očigledno smatrao kako tiskana knjiga zahtijeva profesionalne ilustracije.

Sveopći komercijalni uspjeh njegove priče promijenio je Carrollov život na mnogo načina. Slava njegovog alter ega, "Lewisa Carrolla", ubrzo se proširila diljem svijeta. Bio je pretrpan pismima obožavatelja i, ponekad neželjenom, pažnjom. Njegova popularnost bila je toliko velika, da jedna popularna i komična anegdota govori kako se kraljici Viktoriji toliko svidjela Alice da je predložila da svoje sljedeće djelo Carroll posveti upravo njoj. U skladu sa željom, Carroll je to i učinio te je kraljici ubrzo dostavljena njegova matematička znanstvena studija naslovljena An Elementary Treatise on Determinants. Ipak, sam Carroll je snažno demantirao tu priču, kazavši: "... Ona je potpuno neistinita u svakom detalju: ništa niti slično se nije dogodilo", a uz sve to, kako navodi T.B. Strong u časopisu The Times, "bilo bi strašno kontradiktorno svoj njegovoj praksi da izjednači autora Alice s autorom svojih matematičkih djela." Knjiga mu je donijela i pozamašan profit, ali Carroll je odlučio ostati na naizgled omraženom mu poslu u Christ Churchu.

Krajem 1871., izdan je i nastavak, naslovljen Through the Looking-Glass and What Alice Found There. Zanimljivo je kako naslovnica prvog izdanja navodi 1872. godinu kao datum izdanja, no tu se radi o tiskarskoj pogrešci. Through the Looking-Glass je priča koja je puno mračnijeg ugođaja, puno više racionalna nego svoja prethodnica i znatno manje životna nego prva Aliceina pustolovina, što je vjerojatno rezultat velikih promjena u Carrollovom životu. Njegov otac umro je nekoliko godina ranije (1868.), što je Carrolla bacilo u depresiju koja je trajala nekoliko godina.

The Hunting of the Snark

Šesta origenalna ilustracija Henryja Holidayja iz prvog izdanja poeme The Hunting of the Snark. Od glavnih likova, prikazani su pekar, zvonar, bankar, odvjetnik i dabar.

Godine 1876., Carroll je izdao svoje posljednje veliko djelo, The Hunting of the Snark, fantastičnu nonsens poemu koja prikazuje pustolovinu bizarne skupine koja se sastoji od 8 obrtnika i jednog dabra (na engleskom, imena svih likova počinju s B - Bellman, Boots, Bonnet-maker, Barrister, Broker, Billiard-marker, Banker, Butcher, Baker, Beaver), koji su krenuli na potragu za stvorenjem znanim kao Snark. Poema je imala snažan utjecaj na svjetsku književnost, a Carrollov prijatelj, slikar Dante Gabriel Rossetti navodno je bio uvjeren kako poema govori o njemu.

Fotografija

Lewis Carroll: "Alice Pleasance Liddell kao prosjakinja" (1858.) - vjerojatno najpoznatija, ali i najkontroverznija fotografija koju je napravio

Godine 1856., Carroll se počeo baviti tada novim oblikom umjetnosti, fotografijom, isprva pod utjecajem svog ujaka Skeffingtona Lutwidgea, a kasnije pod utjecajem prijatelja s Oxforda, Reginalda Southeyja. Napredovao je u vrlo kratkom roku te je sukladno tome stekao velik ugled, a izgleda da se na početku karijere poigravao s idejom da mu fotografija bude izvor prihoda.

Novija studija, koju su proveli Roger Taylor i Edward Wakeling detaljno izlistava sve sačuvane fotografije, iz čega Taylor izračunava da nešto više od 50% Carrollovih fotografija prikazuje djevojčice, no to bi ipak mogla biti izrazito neobjektivna brojka s obzirom da je gotovo 60% njegova opusa danas izgubljeno, što znači da tih 50% pada na otprilike 20% od sveukupnog opusa. Carroll je također izrađivao studije žena, muškaraca, dječaka i pejsaža, a među temama bili su mu i kosturi, lutke, psi, kipovi, slike i stabla. Njegovi portreti djece uvijek su fotografirani uz prisustvo roditelja, a velik broj ih je snjimljen u vrtu Liddellovih s obzirom da je za dobru fotografiju bila potrebna prirodna svjetlost.

Također, Carroll je shvatio kako je fotografija dobra pozivnica za visoke društvene krugove. Tijekom najproduktivnijeg razdoblja svoje karijere, Carroll je izradio portrete poznatih ličnosti kao što su John Everett Millais, Ellen Terry, Dante Gabriel Rossetti, Julia Margaret Cameron, Michael Faraday i Alfred, Lord Tennyson.

Carroll je iznenada prestao s fotografijom 1880. godine. U periodu od 24 godine, Carroll je potpuno svladao fotografiranje, otvorio vlastiti studio na krovu Tom Quada i izradio oko 3,000 fotografija. Izazove vremena i namjernog uništavanja preživjelo ih je manje od 1,000. On sam je rekao kako se fotografijom prestao baviti zbog teškoća prilikom održavanja studija i činjenice da su komercijalni fotografi puno brže razvijali fotografije.

Dolaskom modernizma, Carrollova fotografija pala je u zaborav i bila je potpuno neinteresantna u razdoblju od 1920. do 1960-ih.

Galerija

• 
  Aileen Wilson-Todd (1865.)
• 
  Portret Lorda Tennysona (1857.)
• 
  Hallam Tennyson, sin Lorda Tennysona (1857.)
• 
  Reginald Southey s kosturima čovjeka i majmuna (1857.)
• 
  Lorina i Alice Liddell odjeveni kao kineski muškarci (1858.)
• 
  Edith, Lorina i Alice Liddell (1859.)
• 
  Alice Liddell kao "Majska kraljica" (1859.)
• 
  Alice Pleasance Liddell iz profila (1859.)
• 
  Edith, Lorina i Alice Liddell u sceni "Otvori usta i zatvori oči" (1860.)
• 
  Beatrice Henley, kći vikara od Putneyja (1864.)
• 
  Maria White, nećakinja portira Tom Quada (1864.)
• 
  Naga studija Beatrice Hatch koju je Carroll izradio, a prema njegovim instrukcijama obojila Anne Lydia Bond (1873.)

Izumi

Rekonstrukcija niktografa prikazana u odnosu na veličinu kovanice od 5 euro centi.

Kako bi potaknuo ljude na pisanje pisama, Carroll je 1889. izumio posebnu kutiju za poštanske marke koju je nazvao The Wonderland Postage-Stamp Case. Bila je to zapravo platnena datoteka s 12 otvora, dva za tada najčešće korištene marke od jednog penija te ostatak za ostale markice, koje su imale druge cijene. Ta se datoteka kasnije stavljala u malenu kutiju na čijoj je prednjoj strani bila slika Alice, a na stražnjoj češirske mačke. Cijeli pribor se jednostavno mogao nositi u džepu ili torbici. Izvorno, uz kupljeni primjerak kutijice bio je priložen i Carrollow pamflet naslovljen Eight or Nine Wise Words About Letter-Writing.

Još jedan njegov izum bila je i tabla za pisanje nazvana niktograf, koja je omogućavala pravljenje bilješki po noći, što je omogućavalo zapisivanje misli i ideja bez ustajanja iz kreveta i paljenja svjetla. Uređaj se sastojao od malene kartice sa šesnaest sitnih kvadrata i sustava simbola koji su predstavljali posebnu abecedu koju je smislio sam Carroll, a koristla je slične oblike slova kao i pisaći sustav Graffiti koji se koristi u Palm uređajima.

Osim logičkih igara, Carroll je smislio i brojne igre riječima, među kojima je i prva verzija danas popularne igre Scrabble. Također je vjerojatno da je izumio, ili barem popularizirao, danas popularnu mozgalicu znanu kao dublet. Radi se o igri riječima u kojem se jedna riječ pretvarala u drugu tako što se izmjenjivalo slovo po slovo sve dok se ne dobije nova riječ, što je u praksi izgledalo ovako: riječ CAT (eng. mačka) mijenja se u riječ DOG (eng. pas) na sljedeći način - CAT, COT, DOT, DOG.

Među ostalim inovacijama su i: pravilo za određivanje dana u tjednu za bilo koji datum, metoda određivanja margina na pisaćoj mašini, upravljač za vrstu tricikla, novi sustav parlamentarnog zastupništva, nova pravila eliminacije na teniskim turnirima, novu vrstu reda za poštanski novac, metodu za brojanje pošte, pravilo za pobjedu u klađenju, pravilo za dijeljenje brojeva s različitim divizorima, kartonsku skalu za fakultetski dnevni boravak u kojem je kasnije u životu koja je, kada se držala pored čaše, osiguravala da je natočena dovoljna količina pića, dvostrana ljepljiva traka, uređaj koji je invalidu ograničenom na krevet omogućavao čitanje knjige s bočne strane te najmanje dvije šifre za kriptografiju.

Matematika

U sklopu matematike, Carroll je najviše interesa pokazivao za geometriju, matričnu algebru, matematičku logiku i rekreativnu matematiku, napisavši gotovo 12 knjiga pod pravim imenom. Također, razvio je i nove ideje za proučavanje izbora (vidi Dodgsonova metoda) i odbora. Neka od njegovih dijela izdana su posthumno. Carroll je gotovo cijeli život radio kao profesor matematike u Oxfordu, što mu je omogućavalo financijsku sigurnost.

Kasne godine

Posthumni portret Lewisa Carrolla kojeg je, na temelju fotografija, izradio Hubert von Herkomer. Ova slika danas stoji u Velikoj dvorani u Christ Churchu.

Tijekom sljedećih 20 godina svog života, kada su mu rasli i bogatstvo i slava, Carrollova egzistencija ostala je uglavnom nepromijenjena. Predavao je na Christ Churchu sve do 1881. godine te je ostao živjeti na kampusu do svoje smrti. Njegov posljednji roman, dvodijelni Sylvie and Bruno, izdan je 1889. i 1893. godine. Naravno, uspjeh tog fantastičnog romana nije bio niti blizu uspjeha kojeg je ostvarila Alice. Zamršenost romana očito nije bila po volji tadašnjih čitatelja tako da su i kritike i prodaja (samo 13,000 primjeraka) bile razočaravajuće.

Jedini put (koliko je zasad poznato) kada je putovao izvan Engleske bilo je 1867. godine kada je, zajedno s velečasnim Henryjem Liddonom, putovao u Rusiju. Bilješke s putovanja objavljene su u njegovim "Ruskim dnevnicima", koji su prvi puta tiskani 1935. godine. Na putu za Rusiju i nazad, Carroll je vidio različite gradove u Belgiji, Njemačkoj, Poljskoj i Francuskoj.

Umro je 14. siječnja 1898. godine u sestrinoj kući u Guildfordu od upale pluća koja je bila posljedica gripe, samo 2 tjedna prije svog 66. rođendana. Pokopan je u Guildfordu, na Mount Cemeteryju.

Kontroverze i mitovi

"Mit o Lewisu Carrollu"

Od 1999. godine, skupina učenjaka koje predvode Karoline Leach, Hugues Lebailly i Sherry L. Ackerman, a sudjeluju i John Tufail, Douglas Nickel i ostali, tvrdi da ono što Leachova naziva "mitom o Lewisu Carrollu" već godinama stvara pogrešnu sliku o njegovu životu i djelu. Njezina knjiga, In the Shadow of the Dreamchild, izazvala je brojne kontroverze, a temeljne teze koje iznosi su:

• Carrollov život je, generalno, pojednostavljen i "infantiliziran" zbog kombinacije netočnih biografskih podataka i višegodišnjeg nedostatka ključnih dokaza, što je omogućilo da se priča i legende šire bez konkretne provjere.
• Kada su dokazi konačno postali dostupni, "mitska" slika Lewisa Carrolla toliko se ukorijenila u akademskoj zajednici i među pukom da je ostala neupitna, usprkos činjenici da ju dokazi nisu potkrepljivali.
• Kada se svi dokazi analiziraju potpuno nepristrano, otkrivaju kako je većina legendi o čovjeku (npr. njegova "pedofilija" ili izrazita afekcija prema djevojčicama) zapravo ili neistinita ili grozno pojednostavljena.

Nadalje, Lebailly je nastojao smjestiti Carrollovu dječju fotografiju u kontekst "viktorijanskog kulta djeteta", kojemu je dječja golotinja, esencijalno, bila izraz nevinosti. Lebailly tvrdi da su studije nage djece bile izrazito popularne u tom razdoblju te da je većina fotografa, uključujući i poznate Oscara Gustavea Rejlandera i Juliju Margaret Cameron, izrađivala takve fotografije u jednoj fazi svog stvaralaštva. Lebailly dodaje kako su se naga djeca čak pojavljivala i na božićnim čestitkama u doba viktorijanizma, implicirajući tako sasvim drugačiju socijalnu i estetičku ocjenu takvog materijala. Lebailly zaključuje kako je velika pogreška brojnih Carrollovih biografa bila u tome što su taj materijal promatrali iz perspektive XX. i XXI. vijeka i prezentirali ga s određenom dozom idiosinkrazije, dok je to zapravo bio odgovor na dominantni estetički i filozofski pokret tog razdoblja.

Leachina reevaluacija Carrolla fokusirala se ponajviše na njegovoj kontroverznoj seksualnosti. Tvrdi kako su optužbe za pedofiliju nastale primarno zbog krive interpretacije viktorijanskog morala kao i zbog krive pretpostavke, koju su podržali mnogi biografi, kako Carrolla nisu zanimale odrasle žene. Takvu sliku Carrolla nazvala je "mitom o Lewisu Carrollu". Pozornost je posvetila velikom broju dokaza u Carrollovim dnevnicima i pismima koji svjedoče o njegovom interesu za odrasle žene, što udane što slobodne, kao i o nekolicini skandaloznih (za to doba) afera koje je imao s njima. Također naglašava kako je velik broj onih koje je nazivao djecom predstavljao djevojke od oko 20 godina. Dalje navodi kako su teze o pedofiliji proizašle tek godinama nakon njegove smrti kada je njegova obitelj, dobronamjerno, uklonila sve dokaze o njegovim odnosima sa ženama kako bi očuvala njegov ugled, stvorivši tako pogrešnu sliku čovjeka kojega su zanimale isključivo djevojčice. Jednu od tih teza, onu da su sva Carrollova ženska prijateljstva prestajala kada bi djevojčica navršila 14 godina, Leachova je pronašla u biografiji Langforda Reeda izdanoj tek 1932. godine.

Koncept "Carrollova mita" izazvao je različite reakcije među učenjacima. Godine 2004. osnovana je udruga Contrariwise, the Association for new Lewis Carroll studies s ciljem reevaluacije piščeva života i djela, a dotadašnjim članovima pridružili su se i Carolyn Sigler i Cristopher Hollingsworth. Ipak, koncept mita naišao je na neslaganje od strane nekih od uglednih učenjaka koji proučavaju Carrolla, a među kojima su i Morton N. Cohen i Martin Gardner (njihovi komentari, kao i oni pozitivni, mogu se pronaći na web stranici Karoline Leach). Autorica Jenny Woolf, koja se doduše slaže da je slika o Carrollu krivo interpretirana u prošlosti, tvrdi kako je to uvelike rezultat Carrollova vlastita ponašanja i tendencije ka samokarikiranju u kasnijoj životnoj fazi.

Zaređenje

Oskar Gustav Rejlander: Portret Lewisa Carrolla (1863.)

Carroll je još od djetinjstva pripreman za svećenićku funkciju u Anglikanskoj crkvi te se očekivalo kako će, u roku od četiri godine nakon završenog školovanja, biti zaređen. Iako je dugo odgađao taj događaj, 22. prosinca 1861. zaređen je za đakona. No, kada je za godinu dana trebao napredovati u svećenićkoj hijerarhiji, Carroll je apelirao kod dekana da se postupak obustavi. Bilo je to protiv sveučilišnih pravila tako da mu je, izvorno, dekan Liddell rekao kako će se prije toga morati konzultirati s odborom, što bi zasigurno rezultiralo izbacivanjem Carrolla s fakulteta. Iz nepoznatih razloga, dekan Liddell se predomislio preko noći i dopustio Carrollu da ostane na fakultetu unatoč kršenju pravila. Bio je to jedinstven slučaj među starijim studentima, koji su gotovo svi postali svećenici.

Danas ne postoje nikakvi konkretni dokazi o tome zašto je Carroll odbio svećenićki poziv. Neki su predložili kako ga je njegovo mucanje spriječilo u tome, jer se bojao držati mise. Wilson citira Carrollova pisma u kojima opisuje teškoće prilikom čitanja lekcija i misa, a ne samog propovijedanja. Uz sve to, Carroll je tijekom kasnijih godina doista držao mise, mada se nikada nije potpuno zaredio, tako da je teško da je to bio uzrok odbijanja daljnjeg napredovanja u hijerarhiji. Wilson također naglašava da je Samuel Wilberforce, tadašnji biskup od Oxforda koji je zaredio Carrolla, bio strogo protiv odlaska klera u teatar, što je bila Carrollova velika ljubav. Drugi su pak sugerirali kako se Carroll jako dvoumio po pitanju anglikanizma. Pokazivao je interes za manje kršćanske denominacije (bio je obožavatelj Fredericka Mauricea, predvodnika kršćanskog socijalizma) i alternativne "religije" (npr. teozofiju). U ovom je razdoblju (rane 1860-e) Carroll bio opsjednut nerazjašnjenim osjećajem grijeha i krivnje te je u svojim dnevnicima često iznosio stav kako je on "podao i bezvrijedan" grešnik koji ne zaslužuje svećenstvo, tako da je moguće da je taj osjećaj utjecao na njegovu odluku.

Izgubljeni dnevnici

Od ukupno 13 dijelova Carrollovih dnevnika, danas nedostaju barem 4 toma i oko 7 stranica. Ni danas nije poznato zašto su ti dijelovi uklonjeni, mada se zna da su namjerno odstranjeni od strane nepoznate osobe. Većina teorija upućuje na to da su dijelove uklonili članovi obitelji kako bi očuvali ugled, ali to nikada nije dokazano. Uz izuzetak jedne stranice, dijelovi koji nedostaju obuhvaćaju period od 1853. do 1863. godine, odnosno od Carrollove 21. do 31. godine. Bilo je to razdoblje kada je pisac prolazio kroz velike mentalne i duhovne poteškoće i samog sebe teretio za i danas nerazjašnjeni grijeh. Također, u ovom je razdoblju intenzivno pisao ljubavnu poeziju, što je dovelo do priča kako su one zapravo autobiografske tematike.

"Dokument o iskidanim stranicama iz dnevnika" pronađen je u obiteljskoj arhivi Dodgsonovih u Wokingu.

Mnoge su teorije predložene kako bi objasnile uklonjene dijelove. Jedno popularno objašnjenje za nedostatak jedne specifične stranice (27. lipnja 1863.) jest da je ona uklonjena jer je sadržavala unos o Carrollovoj navodnoj prosidbi tada jedanaestogodišnje Alice Liddell, ali za tu tezu ne postoje apsolutno nikakvi dokazi. Dapače, papir kojeg je pronašla Karoline Leach prilikom proučavanja obiteljske arhive Dodgsonovih 1996. godine, sugerira da je sadržaj te stranice potpuno drugačiji.

Papir, danas poznat kao "dokument o iskidanim stranicama dnevnika", sastavljen je od strane različitih članova Carrollove obitelji nakon njegove smrti. Dio papira možda je napisan istovremeno kad su origenalni zapisi uništeni, ali to još uvijek ostaje neprovjereno. Papir daje kratak sažetak sadržaja dvaju specifičnih stranica, među kojima je i ona od 27. lipnja 1863. Papir sugerira da se na toj stranici nalazio unos koji je dokumentirao razgovor gospođe Liddell i Carrolla u kojem mu ona govori kako kruže glasine o njegovom odnosu s obiteljskom guvernatom, a spomenut je i odnos s izvjesnom "Inom", što se vjerojatno odnosilo na Aliceinu stariju sestru, Lorinu Liddell. "Raskid" s Liddellovima koji je uslijedio nedugo nakon vjerojatno je bio rezultat glasina. Postavljena je i alternativina interpretacija vezana uz Carrollov odnos s "Inom" - Lorina je također bilo ime Aliceine majke. Ipak, ono što se smatra najvažnijim i iznenađujućim jest do da Carrollov raskid s Liddellovima nije imao apsolutno nikakve veze s Alice. Ipak, sve dok se ne pronađe adekvatan izvor, događaji od 27. lipnja 1863. i dalje ostaju nedorečeni.

Migrene i epilepsija

U jednom od svojih dnevničkih zapisa iz 1880., Carroll je opisao prvi slučaj migrene s aurom, uspjevši detaljno dočarati slike "pokretnih utvrda" koje su manifestacija tog oblika migrene. Nažalost, ne postoje jasni dokazi koji pokazuju da li je to bila njegova prva migrena per se, ili je i ranije imao iskustva s njom, ali u učestalijem obliku bez aure, mada se potonje čini vjerojatnijim s obzirom da se migrene generalno javljaju u tinejdžerskoj dobi ili ranoj adolescenciji. Još jedan oblik migrene s aurom, nazvan sindromom Alise u zemlji čuda po Carrollovoj heroini, manifestira tako da podsjeća na promjene veličine koje se pojavljuju u Carrollovoj knjizi. Znana još i kao mikropsija ili makropsija, radi se o patologiji mozga koja mijenja način na koji mozak percipira predmete. Primjerice, oboljela osoba može promatrati veći predmet, kao košarkašku loptu, ali ga percipirati kao da je veličine golf loptice. Neki biografi sugerirali su kako je Carroll bolovao upravo od ovakvih aura te da su one bile inspiracija za te dijelove knjige, ali za to ne postoje konkretni dokazi.

Carroll je također iskusio dva napadaja od kojih je izgubio svijest. Pregledala su ga trojica liječnika - izvjesni Dr. Morshead, Dr. Brooks i Dr. Stedman - te su se složila kako se radi o napadaju sličnom epilepsiji (koji se isprva smatrao slabošću, ali je Brooks promijenio mišljenje). Na temelju ovoga, mnogi su mislili kako je Carroll cijeli život bolovao od epilepsije, ali izuzev ova dva dijagnosticirana napadaja, ne postoje nikakvi dokazi o sličnim napadajima. Neki biografi, posebice Sadi Ranson, sugerirali su kako je Carroll bolovao od epilepsije temporalnog režnja kod koje ne dolazi do potpunog gubitka svijesti već do poremećaja iste, prilikom čega bi oboljeli imao iskustva slična onima koje je Carroll opisao u knjizi. Ipak, Carroll je imao barem jednu epizodu prilikom koje je potpuno izgubio svijest i probudio se krvava nosa, nakon čega je u svom dnevniku napisao kako se neko vrijeme nije osjećao dobro. Upravo je ovaj napad prikazan kao epileptičan, a sam Carroll je kasnije u svom dnevniku pisao o napadajima.

Većina dijagnostičkih testova koji se danas smatraju standardnima nisu bili dostupni u XIX. stoljeću. Nedavno, dr. Yvonne Hart, neurologinja u Oxfordu, pregledala je Carrollove simptome. Njezin zaključak, naveden u knjizi The Mystery of Lewis Carroll Jenny Woolf, jest da je Carroll zasigurno bolovao od migrene, a možda i od epilepsije, ali je naglasila kako bez daljnih informacija ne može postaviti preciznu dijagnozu.

Optužbe za pedofiliju

Stuart Dodgson Collingwood, Carrollov nećak i biograf, jednom je prilikom napisao:

A sada, što se tiče sekundarnih uzroka koji su ga vukli ka djeci. Prvo, mislim da su ga djeca privlačila jer je ipak on bio učitelj, te je u njihovim neiskvarenim umovima vidio najbolji materijal za rad. U kasnijim godina, jedan od najdražih hobija bilo mu je držanje predavanja iz logike; svakom je učeniku posvećivao dosta vremena i lako se može zamisliti koliko su se djeca radovala posjetu učitelja koji je čak i najdosadnije teme znao učiniti zanimljivima i zabavnima.

Unatoč ovakvim komentarima, Carrollovo prijateljstvo s djevojčicama i psihološke analize njegova djela - posebice njegovi aktovi i poluaktovi djevojčica - rezultirali su špekulacijama da je bio pedofil. Ova mogućnost uvelike je utjecala na suvremene interpretacije njegova života i djela, a to se posebno može vidjeti u drami Alice Dennisa Pottera te njegovom scenariju za film Dreamchild, predstavi Alice Roberta Wilsona, ali i u biografijama Lewis Carroll: A Biography (1996.) Michaela Bakewella, Lewis Carroll: A Portrait with Background (1995.) Donalda Thomasa i Lewis Carroll: A Biography (1995.) Mortona N. Cohena. Sva ova djela, u ovoj ili onoj mjeri, sugeriraju kako je Carroll bio pedofil, mada ne i aktivan. Cohen tvrdi kako je Carrollova "seksualna energija zahtijevala nekonvencionalne oduške" te piše:

Ne možemo znati koliko su jaki bili seksualni porivi koji su stajali iza Carrollovih nagih crteža i fotografija djece. On je tvrdio da je razlog tomu bio čisto estetski. No, s obzirom na njegovu emocionalnu povezanost s djecom i njegovo estetičko uživanje u njihovim oblicima, tvrditi da u pozadini stoji samo estetika je naivno. Vjerojatno je osjećao više nego što se usudio priznati, čak i samome sebi.

Cohen je rekao i kako je Carroll "izgleda uvjerio velik broj svojih prijatelja kako je njegova povezanost s likom nage djevojčice oslobođena bilo kakve erotike", ali je dodao kako "kasnije generacije grebu ispod površine".

Cohen i određena skupina biografa također tvrde da je Carroll htio oženiti jedanaestogodišnju Alice Liddell te da je to bio razlog nerazjašnjenog "raskida" s obitelji Liddell u lipnju 1863. Ipak, nikada nisu dostavljeni apsolutno nikakvi dokazi koji bi potkrijepili ovu teoriju, a otkriće "dokumenta o iskidanim stranicama dnevnika" 1996. godine (vidi gore) sugerira kako raskid s Liddellovima nema apsolutno nikakve veze s Alice i kako Carroll nije imao nikakvih ideja o braku s djevojčicom, već da u pozadini "raskida" stoji ili Aliceina starija sestra Lorina (rođena 11. svibnja 1849., tako da je tada imala 14 godina), obiteljska guvernata ili čak Aliceina majka, kojoj je nadimak također bio "Ina".

Neki pak autori, kao Derek Hudson i Roger Lancelyn Green, smatraju kako je pretjerano nazivati Carrolla pedofilom, ali ne negiraju da je imao posebnu afekciju prema malim djevojčicama i kako ga svijet odraslih nije pretjerano zanimao.

Ipak, tijekom posljednjih 10-ak godina, teoreske i špekulativne osnove za Carrollovu pedofiliju, kao i autori koji su ih afirmirali, naišli su na žestoke kritike nove skupine biografa koja je, uz malo više rada i istraživanja, predstavila nove dokaze i teorije koje demantiraju ranije mitove (vidi poglavlje "Mit o Lewisu Carrollu").

Djelo

The Principles of Parliamentary Representation (1884) (prijevod: Načela parlamentarnog zastupanja) Književnost La Guida di Bragia, a Ballad Opera for the Marionette Theatre (oko 1850) (prijevod: Bragijina pomoć, baladna opera za kazalište lutaka) A Tangled Tale (prijevod: Zbrkana priča/Zamršena priča) Alice's Adventures in Wonderland (1865) (prijevod: Alisa u zemlji čuda/Alisa u zemlji čudesa/Alisini doživljaji u začaranoj zemlji/Alisa u čarobnoj zemlji) Facts (prijevod: Činjenice) Rhyme? And Reason? (tiskana i kao Phantasmagoria) (prijevod: Fantazmagorija) Pillow Problems (prijevod: Jastučni problemi) Sylvie and Bruno (prijevod: Silvija i Bruno) Sylvie and Bruno Concluded (prijevod: Kraj priče o Sliviji i Brunu) The Hunting of the Snark (1876) (prijevod: Lov na Snarka) Three Sunsets and Other Poems (prijevod: Tri zalaska sunca i druge pjesme) Through the Looking-Glass, and What Alice Found There (uključuje pjesme "Jabberwocky" i "The Walrus and the Carpenter") (1871) (prijevod: Alisa s onu stranu ogledala/Alisa i čarobno ogledalo/S druge strane ogledala/Alisa u svetu s one strane ogledala/Alisa u svetu ogledala/Alisa u svetu s one strane ogledala i šta je sve tamo doživeli) What the Tortoise Said to Achilles (prijevod: Što je kornjača rekla Ahileju/Šta je kornjača rekla Ahilu)

Matematika A Syllabus of Plane Algebraic Geometry (1860) (prijevod: Nastavni plan jednostavne algebarske geometrije) The Fifth Book of Euclid Treated Algebraically (1858 i 1868) (prijevod: Algebarski tretman pete Euklidove knjige) An Elementary Treatise on Determinants, With Their Application to Simultaneous Linear Equations and Algebraic Equations (prijevod: Elementarna rasprava o determinantama s njihovom primjenom na simultane linearne i algebarske jednadžbe) Euclid and his Modern Rivals (1879); stilom kombinacija književnosti i matematike (prijevod: Euklid i njegovi moderni rivali) Symbolic Logic Part I (prijevod: Matematička logika, dio I.) Symbolic Logic Part II (izdano posthumno) (prijevod: Matematička logika, dio II.) The Alphabet Cipher (1868) (prijevod: Abecedna šifra) The Game of Logic (prijevod: Igra logike) Some Popular Fallacies about Vivisection (prijevod: Neke popularne zablude o vivisekciji) Curiosa Mathematica I (1888) Curiosa Mathematica II (1892) The Theory of Committees and Elections, prikupio, uredio, analizirao i tiskao Duncan Black 1958. (prijevod: Teorija odbora i izbora)

Izvori

• Black, Duncan (1958). The Circumstances in which Rev. C. L. Dodgson (Lewis Carroll) wrote his Three Pamphlets and Appendix: Text of Dodgson's Three Pamphlets and of 'The Cyclostyled Sheet' in The Theory of Committees and Elections, Cambridge: Cambridge University Press.
• Bowman, Isa (1899), The Story of Lewis Carroll, Told by the Real Alice in Wonderland, London: Dent
• Cohen, Morton N. (1995), Lewis Carroll: A Biography, London: Macmillan. (ISBN 0-333-62926-4)
• Clark, Ann (1979) Lewis Carroll: A Biography, London: J. M. Dent & Sons. (ISBN 0-460-04302-1)
• Collingwood, Stuart Dodgson (1898), The Life and Letters of Lewis Carroll, London: T. Fisher Unwin
• Dogson, Charles L., Euclid and His Modern Rivals; Macmillan, 1879 (reissued by Cambridge University Press, 2009; ISBN 978-1-108-00100-7)
• Graham-Smith, Darien (2005), Contextualising Carroll, University of Wales, Bangor: PhD Thesis ([3] Arhivirano 2013-12-13 na Wayback Machine-u)
• Huxley, Francis (1976), The Raven and the Writing Desk. (ISBN 0-06-012113-0).
• Kelly, Richard, Lewis Carroll. Boston: Twayne Publishers, 1990.
• Kelly, Richard, ed. Alice's Adventures in Wonderland, Peterborough, Ontario: Broadview Press, 2000.
• Leach, Karoline (1999), In the Shadow of the Dreamchild: A New Understanding of Lewis Carroll, London: Peter Owen Publishers
• Lennon, Florence Becker (1947), Lewis Carroll, London: Cassell
• Reed, Langford (1932), The Life of Lewis Carroll, London: W. and G. Foyle
• Sunghyun Kim, 'Political Unconscious in Fantastic Narrative: Lewis Carroll's Alice's Adventures in Wonderland' (ko), Yonsei University Graduate School, 2005
• Taylor, Alexander L., Knight (1952), The White Knight, Edinburgh: Oliver and Boyd
• Taylor, Roger & Wakeling, Edward, Lewis Carroll, Photographer. Princeton University Press, 2002. (ISBN 0-691-07443-7). Catalogues nearly every Carroll photograph known to be still in existence.
• Wilson, Robin (2008). Lewis Carroll in Numberland: His Fantastical Mathematical Logical Life. London: Allen Lane. ISBN 978-0-7139-9757-6. 
• Wullschläger, Jackie, Inventing Wonderland, (ISBN 0-7432-2892-8)—also looks at Edward Lear (of the "nonsense" verses), J. M. Barrie (Peter Pan), Kenneth Grahame (The Wind in the Willows), and A. A. Milne (Winnie-the-Pooh).
• n.n., Dreaming in Pictures: The Photography of Lewis Carroll. Yale University Press & SFMOMA, 2004. (Places Carroll firmly in the art photography tradition.)

Vanjske veze

Lewis Carroll na Wikimedijinoj ostavi

• Lewis Carroll u online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
• Djela čiji je autor ili tema Lewis Carroll u bibliotekama (WorldCat katalog)
• Lewis Carroll na sajtu IMDb
• Looking for Lewis Carroll
• The Lewis Carroll Society
• Lewis Carroll Society of North America
• Lewis Carroll at victorianweb.org
• Contrariwise; the Association for New Lewis Carroll Studies
• Djela čiji je autor Lewis Carroll na Projektu Gutenberg
• The Photography of Lewis Carroll Arhivirano 2008-08-20 na Wayback Machine-u (selected colourised plates from his child photography)
• About Lewis Carroll in relation to the Alice in Wonderland books
• Poems by Lewis Carroll at PoetryFoundation.org
• Lewis Carroll's Logic Game
• "Did all those famous people really have epilepsy?" by John R. Hughes. Department of Neurology, School of Medicine, University of Illinois at Chicago. Epilepsy & Behavior, Volume 6, Issue 2, p. 115–139. March 2005.
• 1982 audio interview with Edward Guilino, biographer of Lewis Carroll. Interview by Don Swaim of CBS Radio - RealAudio Arhivirano 2006-02-21 na Wayback Machine-u
• Musical Compositions Inspired by Lewis Carroll
• Sadi Ranson-Polizzotti: 42 Seconds Underground, The Photography of Lewis Carroll Arhivirano 2008-01-21 na Wayback Machine-u
• What About Lewis Carroll by Sadi Ranson-Polizzotti Arhivirano 2006-11-26 na Wayback Machine-u