Manga

Manga napisana u kanji.

Manga (jap. 漫画 (kanji) ili マンガ (katakana)) je riječ koja se općenito koristi za japanske stripove. U doslovnom prijevodu bi značila "pokretna slika". Termin je ustoličio u 18. vijeku slikar Katsushisa Hokusai (1760-1849), koristeći dva kineska ideograma (man = slika, ga = pokret) kako bi definirao svoje crno-bijele crteže. Termin se modernizirao 1860tih, i tematski je izrastao eksplodirajući u kulturnoj sceni nakon Drugog svjetskog rata.

Crtač mange se naziva mangaka. Po uspješnoj mangi često se pravi anime.

Vrste mange

Manga se općenito dijeli na žanrove:

• Kodomo: dječji
• Mecha: roboti i tehnologija
• Mahou: magični
• Shōjo: za djevojčice
• Shōnen: za dječake
• Josei: za žene
• Seinen: za mladiće
• Yaoi: muški homoseksualni
• Yuri: ženski homoseksualni
• Hentai: pornografski
• Doujinshi: amaterske publikacije koje koriste/kopiraju originalne crteže i likove profesionalnih mangaka za pri stvaranju svoje neautorizirane priče
• Lolicon: porno-soft manga pretežno sa glavnim likovima školarkama srednje škole veoma razvijenih tijela, koja ističe pripijena odjeća

Općenito

Često se javlja mišljenje kako su Japanci "ukrali" strip Zapadu, što nije tačno. Japan se veoma dugo već bavi umjetnosšću stripa i animacije. Istina, neki aspekti mange uzeti su sa Zapada. Osamu Tezuka, otac moderne mange, bio je pod uticajem Disneya i Maxa Fleischera, no njegove su glavne karakteristike, kao što su jednostavne linije i stilizirani likovi, izrazito japanske. Može se reći da je kineska umjetnost imala zapravo veći uticaj od zapadnjačke.

Mnogi odlični uratci mange i animea danas se zapravo produciraju u mnogim djelovima svijeta, a ne izričito u Japanu.

Druga važna značajka, Japanski manga i anime dolaze u svim vrstama. Za razliku od Amerike i Evrope, u kojima se smatra da su stripovi dječje štivo (no što se ipak pomalo i mjenja u zadnje vrijeme), japanski mangake pišu i rišu za svakoga, od nevine djece do perverznih seksomanijaka.

No, čak i dječje štivo teži k tome da ne bude toliko jednostavno. Dječje mange i anime serije u Japanu ponekad prikazuju smrt - što se na Zapadu rijetko kad događa u dječjim publikacijama, koje izgleda namjerno bježe od takvih i sličnih životnih realnosti. Osim toga, ne iznenađuje da se u japanskim mangama prikazuji scene u kojima učenici pišu zadaću u školi ili ljudi rade u uredu. Radna etika je sveprisutna u pozadini. Manga i anime također prikazuju tehnologiju na simpatičan način, dok često zapadni stripovi takve teme skoro pa i u cijelosti zaobilaze.

Treća najveća razlika je jedinstvenost japanskog manga stila, koji je osobit i relativno jednostavan za raspoznavanje, što ne znači da je taj stil i limitiran. Kroz široko stilističko područje manga umjetnosti svaka pojedina tehnika je osobita i jedinstvena, karakteristična pojedinom autoru mange.

Stereotip je naravno lik specifične kose i velikih očiju, ali postoje mnoge i mnoge varijacije, od Macumotova nejednakog stila, spljoštenih kontura, "ružnih" protagonista, sve do izrazito mekanih kontura likova Mijacakijeva rada. Također je manji naglasak na svijetu superheroja za razliku od američkog stripa. U većini manga muškarci i žene nisu nužno preuveličani u svojim muškim i ženskim karakteristikama spolova, i nose na sebi druge stvari osim pripijenih kožnih kostima. Zapravo manga i anime likovi teže k jednistvenom i neestetskom modnom ukusu. (Istina je da su mnogi Američki stripovi izašli iz tog stereotipa sa ozbiljnim autorima kao što su Alan Moore ili Art Spiegelman.)

Još jedna manja razlika između mange i općenito američkih superherojskih publikacija kao što su stripovi DC Comicsa (osim što su manga apsolutno uvijek crno-bijeli), mange su inače vizija jednog jedinog autora (iako izdavači počesto imaju velik udio u razvoju i režiji priče). Manga se može smatrati više novelom, cjelovitim i detaljnim svijetom koji je vizija pojedinog autora. Likovi ostaju nepromjenjeni, i omogućeno im je da rastu i razvijaju se.

Uz to, mange se počesto objavljuju u tjednoj ili dvotjednoj publikaciji koja sadržava mnoge druge stripove drugih autora - u kojima izdavači očekuju nepredviđene "preokrete" ("zaista želim pročitati sljedeći broj"). Što je upravo razlog da kao i u novelama zaplet se mora razvijati i mora biti zanimljiv i odvijati se u brzom ritmu.

Još jedna manja razlika je onomatopejska karakteristika japanskog jezika; zvučni efekti uklapaju se mnogo bolje i izgledaju manje glupo nego u zapadnjačkom stripu. To je samo jezični aspekt; manga koja je prevedena na neki drugi jezik zapravo isto tako dobro ispada.

vjerovatno je mješavina grube realnosti zajedno sa ponekad mučnim svijetom fantazije to što čini Japansku mangu i anime toliko dopadljivima. Mnoge dobro poznate serije kao što su Doraemon, Ranma 1/2, Kimagure Orange Road, Gokinjo Monogatari ili Great Teacher Onizuka slijede živote više-manje normalnih ljudi - idu u školu, suočavaju se s dnevnim problemima, potlačuju ih roditelji - ali koji isto tako imaju sjenovit dio života koji ih nekako čini posebnim, bili oni u posjedu psiholoških moći ili posjeduju neki posebni urođeni talenat, ili imaju specijalnog prijatelja (koji dolazi iz budućnosti ili robota, vanzemaljca iz druge galaksije). Vjerovatno je to ono što omogućava čitatelju da simpatizira s likovima ili se uživi u njih, dok s druge strane bježi od bijednog, normalnog, svakodnevnog života u svijet fantazije koji je veoma različit od svakidašnjice.

Također pogledajte

• Anime
• Light novel