Mladen Lorković
| Mladen Lorković | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 1. ožujka 1909. Zagreb |
| Smrt | travanj 1945. Lepoglava |
| Stranka | UHRO |
| Zanimanje | pravnik |
| 2. Ministar vanjskih poslova NDH | |
| 9. lipnja 1941. – 23. travnja 1943. | |
| Prethodnik | Ante Pavelić |
| Nasljednik | Mile Budak |
| 5. Ministar vanjskih poslova NDH | |
| 28. travnja 1944. – 5. svibnja 1944. | |
| Prethodnik | Stijepo Perić |
| Nasljednik | Mehmed Alajbegović |
| 4. Ministar unutarnjih poslova NDH | |
| 29. travnja 1943. – 11. listopada 1943. | |
| Prethodnik | Andrija Artuković |
| Nasljednik | Mato Frković |
Mladen Lorković (Zagreb, 1. ožujka 1909. – Lepoglava?,[1] kraj travnja 1945.), bio je hrvatski političar, u doba NDH ministar vanjskih poslova, od 1944. unutarnjih poslova i jedan od organizatora urote Lorković-Vokić.
Mladen Lorković rođen je u Zagrebu 1909. u obitelji političara i pravnika Ivana Lorkovića, koji je sin ekonomista Blaža Lorkovića. Brat je Blaža, diplomata NDH, Radoslava, inženjera i Zdravka, svjetski uglednog entomologa,[2] te pijanistice Vlaste udate Debelić. Već kao gimnazijalac aktivni je pristaša Hrvatske stranke prava. Studira pravo u Zagrebu. Zbog političkog djelovanja nakon uvođenja Šestosiječanjska diktature prijeti mu uhićenje, pa 15. studenog 1929. godine odlazi u emigraciju. Nastavlja studij prava u Innsbrucku te u Berlinu gdje postiže doktorat. Postaje bliski suradnik Ante Pavelića i predstavnik ustaškog pokreta za Njemačku, a zatim i za sve europske zemlje osim Italije. Ustašku prisegu položio je 1934. godine. Nakon atentata na kralja Aleksandra kraće vrijeme u Njemačkoj je zatvoren. Pušten je sredinom veljače 1935. godine odlukom suda koji odbija njegovo izručenje Jugoslaviji. Godine 1937. biva u Njemačkoj ponovno uhićen i saslušavan te nakon što je pušten privremeno se sklanja u Mađarsku.
Godine 1939. vraća se u Jugoslaviju. Uz Milu Budaka najistaknutiji povratnik. Suradnik je glasila Hrvatski narod i urednik ilegalnog glasila Hrvatska pošta. Godine 1940. po odredbi vlasti Banovine Hrvatske zatvoren je u Lepoglavi, a zatim u logoru za političke zatvorenike Krušćica kraj Travnika. Godine 1941. bježi iz logora. U Zagrebu sudjeluje u pripremama za proglašenje NDH.
Jedan je od petorice potpisnika izjave od 30. ožujka 1941. (potpisana 5. svibnja 1941.), koja sadrži proglašenje NDH i poziv Njemačkoj da tu državu prizna i pruži joj zaštitu.[3] Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Pavelić ga, 9. lipnja 1941., imenuje za ministra vanjskih poslova. (U početku je Pavelić sam nosio tu funkciju, da osigura potpisivanje Rimskih ugovora.)
U govoru 27. lipnja 1941. sažeo je nakane vodstva NDH prema nacionalnim manjinama u granicama NDH (1,8 milijuna Srba i oko 40,000 Židova):
Hrvatski se narod mora očistiti od svih elemenata, koji su za taj narod nesreća, koji su tome narodu tuđi i strani, koji u tom narodu rastvaraju njegove zdrave snage, koji su taj narod kroz desetljeća i stoljeća gurali iz jednog zla u drugo. To su naši Srbi i naši Židovi.
|
Kao ministar vanjskih poslova, vodi pronjemačku politiku, nastojeći suzbiti talijanske pretenzije prema teritoriju NDH (reokupacija Druge i Treće zone u kolovozu i rujnu 1941.). U studenom 1941. prilikom posjeta Njemačkoj, Adolf Hitler ga je odlikovao Velikim križem njemačkog orla s lentom.[6] Priprema "Spomenicu" o talijanskoj suradnji s četnicima, koju predaje talijanskom ministru vanjskih poslova grofu Cianu 26. siječnja 1943. godine.
U travnju 1943. godine umiješan je u aferu oko krijumčarenja zlata, zbog koje je šef njegovog kabineta Ivo Kolak osuđen na smrt i pogubljen. 23. travnja 1943. godine razriješen je dužnosti ministra vanjskih poslova.[3] Imenovan je državnim ministrom (ministar bez resora) u predsjedništvu vlade, zaduženim za poslove s njemačkom vojskom. U toj je funkciji u stalnom kontaktu s njemačkim vojnim predstavnikom, generalom Glaiseom von Horstenauom, koji je vrlo kritičan prema ustaškom režimu.
Tijekom ljeta i do kraja rujna 1943. godine kao predstavnik ustaškog režima vodi pregovore o mogućoj koalicijskoj vladi s potpredsjednikom HSS-a Augustom Košutićem, ali pregovori bivaju prekinuti bez rezultata. 3. rujna 1943. godine šalje pismo Paveliću u kojem ga poziva na izmjenu državne politike u svrhu stabilizacije cjelokupnog stanja u NDH.[7]
Imenovan je za ministra unutarnjih poslova 11. listopada 1943. godine.
U svibnju 1944. godine, zajedno s Antom Vokićem, ministrom oružanih snaga, održava tajni sastanak s predstavnicima HSS-a Augustom Košutićem i Ivankom Farolfijem. To je početak tzv. "puča Lorković-Vokić". Razrađivani su planovi da se, uz pomoć domobranstva kao regularne hrvatske vojske, NDH okrene protiv Njemačke i prijeđe na stranu Saveznika.
Nije se radilo o pravom puču, jer zavjerenici su o svojim planovima obavijestili Pavelića, koji im je neko vrijeme pružao podršku. Međutim, 21. kolovoza 1944. Pavelić je o djelatnosti ove grupe obavijestio generala Siegfrieda Kaschea, njemačkog poslanika u Hrvatskoj. Na sjednici vlade održanoj noću 30. kolovoza 1944., Pavelić razotkriva urotu i naređuje uhićenje njenih sudionika. Jedino je August Košutić uspio prebjeći na oslobođeni teritorij k partizanima (gdje će ga ovi ubrzo zatvoriti).
Posljedicu Mladenova pada osjetila je i obitelj: supruzi njegova brata Radoslava Meliti ustaše su već 1944. izrekli zabranu javnih nastupa, a strukovni revolucionarni “sud časti” nakon završetka rata samo ju je potvrdio.[2]
Zavjerenici su zatvoreni u Lepoglavu. Pretpostavlja se da je Lorković u zatvoru ubijen krajem travnja 1945. godine, pred bijeg ustaša iz zemlje, kao i Ante Vokić i HSS-ovci Ivanko Farolfi i Ljudevit Tomašić. Ostali zavjerenici su tada bili pušteni.
Jedna ulica u zapadnom Mostaru nosila je ime Ulica Vokića i Lorkovića, ali je srpnju 2022. preimenovana i sada se zove Ulica Tina Ujevića.[8]
- Postanak Države SHS, Doktorska dizertacija na Sveučilištu u Berlinu
- Narod i zemlja Hrvata., (Zagreb, 1939., 2. izd. Zagreb, 1996., pretisak izdanja iz 1939., Split, 2005.)
- Međunarodni politički položaj Hrvatske, (1942.)
- Spomenica, (1942.)
- Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, (1943.)
- Pod jednom kapom, (1944.)
- Hrvatska u borbi protiv boljševizma, (1944., objavljena iste godine i u njem. prijevodu Kroatiens Kampf gegen den Bolschewismus)
- ↑ Proleksis enciklopedija: Lorković, Mladen, preuzeto 26. veljače 2012.
- ↑ a b Večernji list Branimir Pofuk: Lorkovićevo lječilište za čitave nacije, 23. rujna 2012. (pristupljeno 24. listopada 2015.)
- ↑ a b Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9., str. 238.
- ↑ Hrvatski narod, 28. VI 1941.
- ↑ Yeomans, str. 16.
- ↑ Ivan Košutić, Rađanje, život i umiranje jedne države: 49 mjeseci NDH, Stručna i poslovna knjiga d.o.o., Zagreb, 1997., str. 219.
- ↑ Nikica Barić: Nada Kisić-Kolanović: Mladen Lorković - Ministar urotnik, Ocjene i prikazi, Fontes: izvori za hrvatsku povijest, br. 3, rujan 1997., str. 346., preuzeto 26. veljače 2012.
- ↑ U Mostaru ukinuti nazivi ulica po ustaškim zvaničnicima aljazeera.net. 14. srpnja 2022.