Historija Hrvatske
Ovaj članak je dio serije | |||
| |||
| Rana historija | |||
| Prije Hrvata | |||
| Srednjovjekovna historija | |||
| Panonska Hrvatska | |||
| Primorska Hrvatska | |||
| Hrvatsko Kraljevstvo | |||
| Unija s Ugarskom | |||
| Habsburška vladavina | |||
| Hrvatska u 20. vijeku | |||
| Kraljevina SHS/Jugoslavija | |||
| Banovina Hrvatska | |||
| Drugi svjetski rat u Hrvatskoj | |||
| Nezavisna Država Hrvatska | |||
| ZAVNOH | |||
| SFRJ | |||
| Moderna Hrvatska | |||
| Rat u Hrvatskoj | |||
| Poratna Republika Hrvatska
| |||
Hrvatska država izlazi na europsku pozornicu prvi put u 8 vijeku, i nakon nekoliko stoljeća samostalnosti, ulazi u personalnu uniju s Mađarskom, a obadvije države tijekom ratova s Turcima dolaze pod vlast Habsburgovaca, vladara Austrije, dok je primorski dio pod vlašću Venecije. U 19. stoljeću i Primorje i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a dolazi i do oživljavanja hrvatskih težnji za ujedinjenjem države i stvaranje unije s drugim južnoslavenskim narodima. Austro-Ugarska raspada se 1918. godine, a Hrvatska nakon kratkotrajne Države SHS ulazi u zajedničku državu sa Srbijom, Crnom Gorom i Slovenijom koja se na kraju zvala Kraljevina Jugoslavija. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije poslije Nemačke invazije, okupatori proglašavaju stvaranje Nezavisne Države Hrvatske pod "vlašću" Ustaša. Opća narodna pobuna protiv ove zločinačke kvazidržave dovodi do stvaranja Socijalističke Republike Hrvatske koja ulazi kao federalna jedinica u novostvorenu socijalističku Jugoslaviju. Početkom ’90-ih godina 20. stoljeća Jugoslavija se u krvavom ratu raspada, a Hrvatska postaje samostalna i međunarodno priznata država, s perspektivom ulaska u Europsku Uniju.
Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista. Propašću Rimskog Carstva 480. godine područje današnje Hrvatske dolazi pod kontrolu Istočnih Gota koje 535 godine zamjenjuje obnovljeno Rimsko Carstvo cara Justinijana.
Hrvati su stigli na danšnje područje u 7. vijeku.Također se smatra da su se doselile i druge, malobrojnije slavenske skupine koje su Hrvati vrlo brzo asimilirali. Hrvati su osnovali nekoliko kneževina: Posavsku Hrvatsku na sjeveru i Primorsku Hrvatsku na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane Bijelom Hrvatskom. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, "sklavinije": Neretvanska kneževina ili Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja čiji tadašnji nacionalni identitet je još uvijek upitan u stalnoj svađi hrvatskih i srpskih istoričara.
Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. stoljeću, ali neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice).
Prvi znani autohtoni hrvatski vladar o kojemu postoje definitivni zapisi je Višeslav koji vlada krajem 8 vijeka. Po zapisima cara Konstantina u njegovom dijelu iz 10 vijeka prije Višeslava je vlada knez Porga u čije doba Hrvati prihvataju hrišćanstvo. Prvi hrvatski vladar kojeg je priznao papa čime mu je priznata međunarodna nezavisnost bio je knez Branimir, koga je papa Ivan VIII. nazvao dux Chroatorum 879. godine.
Prvi kralj Hrvatske, Tomislav iz loze Trpimirovića, okrunjen je oko 925. godine. Tomislav, rex Chroatorum, ujedinio je Panonsku i Dalmatinsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljem Petrom Krešimirom IV. (1058.–1074.).
Nakon izumrijeća hrvatske narodne dinastije Trpimirovića 1091. godine, Hrvati su nakon desetogodišnjeg rata priznali ugarskog vladara Kolomana kao zajedničkog kralja Hrvatske i Ugarske u nagodbi od 1102. godine (Pacta Conventa).
Nakon ulaska u personalnu uniju s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. S vremenom slabi značaj starih hrvatskih plemena koja su birala hrvatskog kralja, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Šubići. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.
Koristeći Ugarski građanski rat Bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Bosne, dok su Babonići vladali Slavonije. Ipak, kasnije su Anžuvinci ojačali kraljevsku moć, pokorivši Babonjiće i Šubiće u drugom desetljeću 14. stoljeća. Poslije pada Šubića, lokalno plemstvo vladalo je Hrvatskom sve dok ih Ludovik I. Anžuvinac nije pokorio, a isti vladar povratio je Dalmaciju mirom u Zadru 1358.. Kako je Kraljevina Hrvatska odbila priznati za svog kralja Žigmunda Luksemburškog u drugoj polovici 14 vijeka dolazi do žestokog građanskog rata koji traje desetljećima i u kojemu je definitivno slomljena moć hrvatskih velikaša. Nuspojava ovog rata postaje prodaja Dalmacije od strane dalmatinskog okrunjenog kralja Ladislava Napuljskog Veneciji 1409. godine nakon što mu je postalo očito da je izgubio rat protiv Žigmunda.
Kada je Osmansko Carstvo počelo osvajati Europu, Hrvatska se našla na granici s carstvom. Unatoč stalnim borbama, Hrvatska je gubila sve više teritorija zbog nadiranja Turaka.
U 16. stoljeću Hrvatska po papinim rječima postaje predziđe kršćanstva u Europi. Zbog togo što su Hrvati branili svoju vjeru i domovinu protiv mnogo jačeg neprijatelja, Papa Lav X. napisao je pismo biskupu Trogira i rekao "Glava Crkve neće pustiti da padne Hrvatska, jak i snažan zid kršćanstva." Hrvatska je postala "antemurale Christianitatis".
Mohačka bitka (1526.) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića propala smrću kralja Ludovika II. Otomansko Carstvo širilo se dalje da bi u 16. stoljeću obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.
U drugoj polovici 16. stoljeća, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Otomanskog Carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, kojom je izravno zapovijedalo Dvorsko ratno vijeće u Grazu. Kako je Vojna krajina opustjela, tamo su naseljeni kršćanski prebjezi s osmanske strane granice: Srbi i Vlasi (koji su se kasnije nacionalno oblikovali kao Hrvati i Srbi), a naseljeni su i Nijemci i drugi.
Nakon što je Bihać pao 1592. godine, samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16.800 km² nazivano je reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska vojska doživjela je svoj prvi veliki poraz u Hrvatskoj bitkom kod Siska 1593. godine. Izgubljena su područja u Slavoniji postupno vraćena od strane Habsburga, ali dijelovi zapadne Bosne koji su uvijek bili u sastavu hrvatskog kraljevstva ostaju izvan njenog teritorija.
U 18. stoljeću Osmansko Carstvo istjerano je iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod središnju kontrolu. Carica Marija Terezija dobila je potporu Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Austrijskom nasljednom ratu (1741.–1748.), ali tu uslugu nije vratila Hrvatskoj nego je još pojačala jaram to jest ukinula hrvatski sabor.
Kad je Mletačka Republika pala 1797. godine, njezini su posjedi na istočnom Jadranu postali predmet spora između Francuske i Austrije. Habsburzi su na kraju osigurali vlast (1815.), pa su djelovi hrvatskih zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postali dijelom carstva. Potonje dvije pokrajine kasnijom su podjelom Habsburške monarhije na austrijski i ugarski dio potpale pod austrijski dio iako su bile istočno od Austrije, dok su druge hrvatske zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.
Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. stoljeću protiv germanizacije, mađarizacije i talijanizacije Hrvatske i Hrvata. Ilirizam je obuhvatio mnoge utjecajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog podrijetla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i "Hrvatskoj i Slavoniji", a potom se bečkim dogovorom osniva i hrvatsko-srpski jezik u svrhu budućeg ujedinjenja južnoslavenskih naroda. Nakon što su mađaroni 1841. osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim, već dvije godine kasnije ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom i time želio utjecati na status Slavena u Monarhiji.
Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austro-Ugarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, unatoč dobivenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata ipak zanimljivost postaje da su u Austro-Ugarskoj samo Austrija, Ugarska i Hrvatska-Slavonija imale vlastitu vojsku dok ostali teritoriji Carstva ju nisu imali.
Austro-ugarske vlasti nisu nikad dopustile spajanje svih hrvatskih zemalja, unatoč željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlasti sve je više okretao Hrvate od odanosti Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu "bana pučanina" Ivana Mažuranića, Vojna krajina je 1881. vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno postala je dijelom Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Malo prije kraja 1. svjetskog rata (1918.), Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. prekinuo veze s Austro-Ugarskom koja je izgubila rat te se raspala. Narodno vijeće države, vođeno idejama panslavenstva koje su se razvijale pedeset godina, pridružilo se Srbiji i Crnoj Gori čime je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Odluku o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom Hrvatski sabor nikada nije potvrdio.
Kraljevstvo je prošlo kroz ključnu promjenu 1921. godine kad je novi ustav centralizirao vlast u glavnom gradu Beogradu i prekrojio unutrašnje granice vodeći se geografskim i ekonomskim načelima, čemu se protivila Hrvatska republikanska seljačka stranka pod vodstvom Stjepana Radića. Hrvatska državnost je za jedno vrijeme zbrisana. Stranka je bojkotirala vlast Srpske radikalne narodne stranke tijekom čitavog razdoblja, osim 1925.–1927.. Početkom 1925. djelovanje HRSS bilo je onemogućeno primjenom Zakona o zaštiti države, a Stjepan Radić je zatvoren. U zatvoru on radikalno mijenja stranačko usmjerenje: prihvaća monarhiju i Vidovdanski ustav i odriče se republikanizma. Stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka.
Radića je 1928. godine u parlamentu smrtno ranio srpski zastupnik Puniša Račić, što je izazvalo nemire u Zagrebu. Nakon mjesec i pol, Radić umire od posljedica. Godine 1929. kralj Aleksandar je proglasio diktaturu i nametnuo novi ustav koji je između ostaloga preimenovao zemlju u Kraljevinu Jugoslaviju.
Kralj Aleksandar ubijen je 1934. godine u atentatu radikalnih skupina (VMRO i Ustaški pokret) koje je prethodno protjerao. Hrvatska je dobila određenu autonomiju 1939. osnutkom Banovine Hrvatske na osnovu sporazuma Cvetković–Maček. Militaristička vlast u Beogradu propala je 1941. godine, a sile osovine ubrzo su osvojile Jugoslaviju.
Ustaše, hrvatska stranka radikalne desnice, došla je na vlast zbog potpore Sila osovine, te je 1941. godine stvorila Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vodstvom Ante Pavelića.
Njegov marionetski režim donio je rasne zakone, osnovao osam koncentracijskih logora (najpoznatiji u Jasenovcu) i pokrenuo kampanju za uništenje Srba, Židova i Roma, te svih jačih političkih protivnika, od kojih su hrvatski komunisti bili najbrojniji.
Sredinom 1941. na području NDH pojavio se i antifašistički Narodnooslobodilački pokret (NOP), kojim je upravljala Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije.
Srpska rojalistička gerila, četnici, borila se ispočetka protiv ustaša i uništavala Hrvate općenito. Na područjima gdje je prisutna talijanska vojska surađuju s Talijanima. Već od 1942. godine, kako je jačao partizanski pokret s komunistima na čelu, počeli su sve otvorenije surađivati s ustašama u zajedničkom cilju uništavanja partizana.
I ustaše i četnici surađivali su sa Silama osovine i borili se protiv NOP-a. Partizanski pokret brzo je uhvatio maha diljem NDH pa su se u brdsko-planinskim, teže prohodnim područjima, stvorila veća područja pod partizanskom kontrolom (vidi članke Narodnooslobodilački rat na području Jugoslavije 1941.–1945. i Partizanske republike). Padom Italije 1943., dotad slabije i nekvalitetno naoružani partizani dolaze do većih zaliha oružja pa su se stvorili preduvjeti za naoružavanje većeg broja ljudi. Partizanski se pokret raširio po cijeloj zemlji, te je uz pomoć Crvene armije (u okupiranju Beograda, Sjeveroistočne Srbije i Vojvodine ujesen 1944.) istjerao naciste i njihove pomagače, postigao političko priznanje (Sporazum Tito–Šubašić) i preuzeo potpunu vlast u zemlji.
NDH vojska je svoj kraj doživjela 15.5. 1945. na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji gdje su se Hrvatske oružane snage pokušale predati Englezima. Englezi međutim odbijaju primiti njihovu predaju i oni su prisiljeni na kapitulaciju pred komunističkom Jugoslavenskom armijom. Slijedila je potom jugoslavenska osveta zbog ustaških zločina tijekom njihove četverogodišnje vladavine (Masakr u Bleiburgu) tijekom koje je ubijeno 483.000 osoba [1]
Hrvatska je postala dio federalne Jugoslavije 1945. godine. Državom je upravljala Titova Komunistička partija. Doživotni predsjednik je vodio na vanjsko političkom planu politiku neutralnosti što ga je činilo popularnim na zapadu i na istoku, dok je na unutrašnopolitičkom planu vodio autokratsku, represivnu politiku s minimalnim žrtvama u cilju stvaranja zajedničke jugoslavenske države čiji osnovni moto je bio bratstvo i jedinstvo. Na nestabilnost komunističke Jugoslavije su ukazivale stalne promjene ustava koje je propaganda prikazivala kao napredak države koji je bilo potrebno legalizirati. Ustav iz 1963. godine je bio donesen u cilju uravnoteženja odnosa izmeđi prije svega Hrvata i Srba, a te liberalne promjene to jest veće slobode dovode do dodatnih hrvatskih zahtjeva i takozvanog Hrvatskog proljeća 1970-71. godine, kad su zagrebački studenti demonstrirali radi većih građanskih prava i veće samostalnosti Hrvatske. Režim je ugušio proteste i zatvorio političke vođe, ali to je dovelo do novog ustava iz 1974. godine koji je republikama dao veća prava čime su djelomično ispunjeni zahtjevi lidera hrvatskog proljeća.
Nakon Titove smrti (1980.) pojavili su se politički, etnički i gospodarski problemi, a federalna vlada se raspadala. Rastući srpski šovinizam izazvao je negativne reakcije i otpore u ostatku Jugoslavije.
Prvi slobodni izbori održani su 1990. godine, a pobijedila je stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana koji je postao prvi predsjednik Hrvatske. HDZ je radio na osamostaljenju Hrvatske čemu se protivila srpska manjina instrumentalizirana od strane velikosrpskih krugova u Beogradu, okupljenih oko Udruženja književnika i Srpske akademije nauka i umetnosti. To je postupno dovelo do otvorenog neprijateljstva između dva naroda.
Ljeti 1990. srpsko se stanovništvo pobunilo u područjima Hrvatske gdje je imalo većinu i zasnovalo ono što će kasnije postati t.zv. Republika Srpska Krajina. Uz Srbe stala je Jugoslavenska narodna armija (JNA). Sukob je dosegao vrhunac u tzv. "balvan-revoluciji", kad su pobunjeni Srbi blokirali prometnice koje su spajale sjevernu i južnu Hrvatsku i pokrenuli oružane incidente.
Hrvatska vlada, nakon referenduma održanog 19. svibnja 1991., proglasila je razdruživanje od Jugoslavije 25. lipnja. Pod pritiskom međunarodne zajednice na tu odluku stavljen je tromjesečni moratorij.
JNA je od konca 1980-ih bila već potpuno u službi velikosrpskog programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku stavila je na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ. Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica, JNA i velikosrpski agitanti poticali su lokalne Srbe na pobunu i širili strah od novih hrvatskih vlasti, logistikom i oružjem pomagali pobunjeno stanovništvo u pobuni protiv Hrvatske. Pobunjenička djela pokazivala su terorističku narav – blokiranje prometnica, protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva koje je svo vrijeme pokazivalo odanost Hrvatskoj. U više navrata JNA je intervenirala protiv hrvatskog redarstva/snaga MUP-a kada bi ove reagirale na pobunjeničke akcije. Sve te akcije JNA bile su pod izlikom mirotvorstva.
Velikosrpske snage uvukle su se i u crnogorsko rukovodstvo te su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela, a njihova propaganda djelovala je i u drugim republikama i pokrajinama SFRJ s ciljem slabljenja položaja Hrvatske.
Snage JNA pokušale su osvojiti dijelove Hrvatske s većim brojem srpskog stanovništva i tako su izazvale rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga.
Stotine tisuća Hrvata i drugih pobjegle su ili su protjerane s okupiranih područja i s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima JNA prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).
Hrvatski sabor prekinuo je sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada 1991. Odlukom o raskidu državnopravnih sveza.
Vukovar, grad uz srpsku granicu, bio je posve uništen tijekom tromjesečne opsade, poznate kao bitka za Vukovar. Grad je krajem studenog 1991. godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih postrojbi koji su zatim smaknuli više od tisuću ljudi. Ipak, to je bio preokret u Domovinskom ratu. U toj bitci su srpske snage izgubile velik dio oklopnih snaga.
Strane su države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu. Još 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litva, Latvija, Ukrajina, Island i Vatikan. Njemačka, Italija i Švedska su koncem prosinca 1991. najavile priznanje. Polovicom siječnja 1992. Hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice, Efte i zemlje istočne Europe. Slijedilo je veliko priznavanje od strane arapskih zemalja. Nakon toga Hrvatsku je priznala i Rusija. Zadnji su, od svjetski značajnih zemalja, nekoliko mjeseci kasnije Hrvatsku priznale Izrael i SAD.
Došlo je razdoblje relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi uvodili su primirja između ukopanih neprijatelja postavljanjem snaga UNPROFOR-a. Na okupiranim područjima su, uz obilatu pomoć Srbije, lokalni vlastodršci proglasili t.zv. Republiku Srpsku Krajinu. JNA se povukla iz Hrvatske u BiH gdje je zatim počeo novi rat te su tijekom 1992. i 1993.. u Hrvatsku izbjegle tisuće izbjeglica.
Hrvatska je u nekoliko navrata kršila primirje i oslobađala djelove svojeg teritorija. Koncem 1991. oslobođene su velika područja u zapadnoj Slavoniji, i time se spriječilo odsijecanje Hrvatske kod Virovitice. 1992. oslobođen je dio dubrovačkog zaleđa i zaleđe poluotoka Pelješca; u brzoj akciji oslobođena je Miljevačka zaravan, a u operaciji Maslenica, zadarsko i šibensko zaleđe; u akciji Medački džep oslobođena je okolica Gospića. Moćnici međunarodne zajednice priječili su i zaustavljali svaku hrvatsku osloboditeljsku akciju diplomatskim pritiscima i prijetnjama sankcijama.
Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su se pojačali 1995. godine. U proljeće je operacijom Bljesak oslobođena zapadna Slavonija. Početkom kolovoza Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja i munjevito oslobodila najveći dio okupiranih područja, dok je srpsko stanovništvo (oko 350.000) masovno pobjeglo u Srbiju. Par mjeseci kasnije rat je okončan Daytonskim sporazumom.
Preostali dio Hrvatske, a to je istočni dio Slavonije koji nije oslobođen u operacijama Bljesak i Oluja, vraćen je 1998. godine mirnom reintegracijom u političko-pravni sustav Republike Hrvatske nakon čega je nastavljen ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja.
Predsjednik Tuđman umro je 10. prosinca 1999. u svojoj 77. godini nakon čega je do tada vladajući HDZ na izborima izgubio vlast. Većinu u Saboru osvaja koalicija 6 stranaka, na čelu sa SDP-om, a za novog predsjednika izabran je Stjepan Mesić. U sljedećih nekoliko godina Hrvatska se transformirala iz poluratnog sustava u suvremenu demokratsku državu. Između ostalog, znatno je smanjena uloga i vlast Predsjednika Republike.
Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije i 21. veljače 2003. kandidirala se za članstvo u Europsku Uniju.
Na parlamentarnim izborima 2003. na vlast je opet došao HDZ, ali je uglavnom nastavljena politika prošle vlade. Kvaliteta života je porasla, te se nastavilo s velikim razvojnim projektima, kao što je gradnja autocesta. 18. lipnja 2004. dobiven je pozitivan odgovor Europske Unije i počelo se s pristupnim pregovorima.
Stjepan Mesić je ponovno izabran za predsjednika 2005.
2009. godine postaje članica NATO-a.
2010. godine, nakon dva mandata predsjednika Mesića, za predsjednika Republike izabran je Ivo Josipović. Na parlamentarnim izborima 2011., na vlast dolazi tzv. "Kukuriku koalicija", na čelu sa Socijaldemokratskom partijom Hrvatske i Zoranom Milanovićem kao premijerom.
1. srpnja 2013. Hrvatska postaje punopravna članica Europske Unije.
19. veljače 2015. za predsjednicu Republike je izabrana Kolinda Grabar-Kitarović, prva žena na tom mjestu. Na parlamentarnim izborima 2015. na vlast dolazi kratkotrajna koalicija HDZ-a i Mosta nezavisnih lista s neutralnim Tihomirom Oreškovićem kao službenim premijerom. Nakon izvanrednih izbora 2016. na vlast dolazi koalicija istih stranaka na čelu s HDZ-ovim Andrejem Plenkovićem, ali 2017. ponovno dolazi do krize Vlade zbog ponovnog istupanja Mosta iz koalicije, a novi izbori su izbjegnuti kad je Hrvatska narodna stranka odlučila formirati novu parlamentarnu većinu.
- ↑ „THE 1946 AND 1964 OFFICIAL LISTS OF THE CASUALTIES OF WAR”. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-16. Pristupljeno 2010-11-30.
- Ivo Goldstein: Hrvatska povijest (Novi Liber, Zagreb, 2003.) ISBN 953-6045-22-2
- Journal of Croatian Studies Arhivirano 2008-06-10 na Wayback Machine-u
- Short History of Croatia Arhivirano 2008-09-15 na Wayback Machine-u
- Overview of History, Culture and Science of Croatia
- WWW-VL History:Croatia
- Dr. Michael McAdams: Croatia — Myth and Reality Arhivirano 2004-02-16 na Wayback Machine-u
- History of Croatia as an introduction to the battle of Vukovar
- Historical Maps of Croatia
- Croatia under Tomislav -from Nada Klaic book
- The History Files: [1]
- Povijest na Projektu Open Directory
- Hrvatski institut za povijest
- Muzejski dokumentacijski centar
- Hrvatski povijesni portal
- Crohis online povijest Arhivirano 2010-03-18 na Wayback Machine-u
- Hrvatski povijesni mrežopis Arhivirano 2010-12-25 na Wayback Machine-u
- The period of Croatia within ex-Yugoslavia (1918-1941, 1945-1991) ((eng.))
