Ironija

Ironija (grč. εἰρωνεία, eironeia = hinjeno ignoriranje) jezični je izraz i figura u kome je pravo značenje riječi ili prikriveno ili suprotno doslovnom značenju izraza, upotrijebljenih riječi.

Ironija je forma crnog humora (vidi humor). Od ironije su jači sarkazam i groteska.

Ironija je veoma snažno izažajno

sredstvo u iskazivanju osećanja i misli, a njena jačina zavisi od govornika ili pisca. Jačina podsmeha može biti ublažena, ali i veoma izražena, pa i sa prizvukom zlobe. Često su je u svojim delima upotrebljavali Petar Kočić, Radoje Domanović, Milorad Mitrović i drugi. Naziv potiče od grčke reči eirōneá, što znači „ismevanje”.

Primjeri ironije

• Slušatelj treba shvatiti da se ono što se govori ne misli doslovno. Ironija je u dramskom komadu kad je publici očito što slijedi, dok to glumac na sceni očito ne razumije, i ponaša se sasvim suprotno očekivanjima publike.

• Osim u govoru, ponekad se spominje i ironija života (npr. Ludwig van Beethoven izgubio je sluh).

• Ironija u svakodnevnome govoru:

A baš si krasan prijatelj.

Sve si uspio uništiti! Prekrasno!

Ma baš je pametna.

• Ironija kao stilsko sredstvo u poeziji:

Na lijepo mjesto zaveo me put! (Antun Gustav Matoš, „1909.”)