Professione: reporter
| Professione: reporter | |
|---|---|
 Originalni filmski poster | |
| Režija | Michelangelo Antonioni |
| Producent | Carlo Ponti |
| Scenario | Mark Peploe Michelangelo Antonioni Peter Wollen |
| Uloge | Jack Nicholson Maria Schneider Steven Berkoff Ian Hendry |
| Muzika | Ivan Vandor |
| Fotografija | Luciano Tovoli |
| Montaža | Michelangelo Antonioni Franco Arcalli |
| Studio | Compagnia Cinematografica Champion CIPI Cinematografica Les Films Concordia |
| Distribucija | Metro-Goldwyn-Mayer |
| Datum(i) premijere | 28. veljače 1975. |
| Trajanje | 119 min. |
| Zemlja |  Italija Španija Francuska |
| Jezik | engleski |
| Professione: reporter na Internet Movie Database | |
Profesija: reporter (talijanski Professione: reporter) je art film drama iz 1975. godine koju je režirao Michelangelo Antonioni u talijansko-španjolsko-francuskoj koprodukciji. Glavne uloge tumače Jack Nicholson, Maria Schneider, Steven Berkoff i Ian Hendry. Radnja se odvija oko novinara koji u afričkoj pustinji zamijeni identitet sa umrlim čovjekom iz istog hotela te potom putuje po Europi pod njegovim papirima, ali otkriva da je ovaj bio krijumčar oružja. Film je bio hvaljen od kritičara te je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu.
Novinar David Locke je u Čadu te pokušava stupiti u kontakt sa mjesnim pobunjenicima. Ne uspijeva te se njegov auto zaglavi u pustinji. Izmoren se vraća pješice u hotel gdje otkriva da je stanoviti David Robertson, njemu nepoznati poduzetnik, umro od vrućine u susjednoj sobi. Locke, nezadovoljan svojim životom, odluči Robertsona prebaciti u svoju sobu kako bi preuzeo njegov identitet. Zamijeni fotografije putovnica te obavijesti osoblje hotela koje ne uoči razliku među njima.
Locke se vraća u London, preuzima osobne stvari te potom znatiželjno slijedi zapisane termine u Robertsonovoj bilježnici: prva postaja je München. U Robertsonovom ormaru nalazi fotografije oružja i streljiva, te otkriva da je ovaj bio krijumčar oružja. U jednoj crkvi ga pronalaze predstavnik pobunjenika Čada i njemački posrednik, a Locke se pravi da je Robertson te im predaje dokumente. Potom odlazi u Barcelonu, gdje treba sresti još jednog predstavnika, ali se ovaj ne pojavi. Istodobno, Lockeova supruga Rachel i šef Martin žele snimiti reportažu o njemu kako bi odali priznanje njegovom životu. Locke otkriva da ga oni traže jer žele kontaktirati Robertsona, pa ih izbjegava, a nailazi na jednu djevojku koja mu pomogne pobjeći u autu. Međutim, Robertsona proganjaju i agenti Čada koji žele spriječiti isporuku oružja. Djeovjka i Locke iznajmljuju sobu u hotelu u Osuni. Dok je Locke u sobi, kamera napušta hotel i izlazi napolje. Potom se pojavljuje policija, Rachel i djevojka te nalaze mrtvog Lockea. Rachel tvrdi da ga ne poznaje a djevojka da se radi o Robertsonu.
- Jack Nicholson - David Locke
- Maria Schneider - Djevojka
- Steven Berkoff - Stephen
- Ian Hendry - Martin Knight
- Jenny Runacre - Rachel Locke
- Ambroise Bia - Achebe
- Charles Mulvehill - David Robertson
Tomislav Brlek za Filmski leksikon ovako analizira teme identiteta i kamere/promatrača u filmu:
Pažljivom zamjenom fotografija u putovnici, Locke može postati Robertson, no oslobođenje od vlastite sudbine moguće je samo prisvajanjem drugačije prošlosti i s njom povezane budućnosti; intenzivan kolorit pustinje u kojemu su bijele, sive, oker i plave površine jasno razdvojene može se samo zamijeniti prigušenim smeđim i sivim tonovima gradskog pejsaža – kao što je potpuna negacija identiteta moguća samo u smrti, boja se može dokinuti samo crnim ekranom kraja filma. Sustavnim odvajanjem pogleda kamere od vizure protagonista te prostornim i vremenskim dislokacijama, sižejno oblikovanje neprestano podriva predstavljačke i pripovjedne konvencije kojima se služi. U pretposljednjoj sekvenci filma, sedmominutnoj neprekinutoj vožnji u kojoj kamera napušta protagonista te izlazeći iz hotelske sobe prolazi kroz rešetke na prozoru, kruži trgom i zatim se vraća da bi na krevetu našla tijelo mrtva Lockea, koji je u elipsi ubijen kao Robertson, pogled kamere postiže potpunu neovisnost o fabularnim i reprezentacijskim očekivanjima; po S. Chatmanu "narativni diskontinuitet predočen je filmskim kontinuitetom."[1]
Koliko god njegova [Nicholson] gluma bila savršena, netko bi ga drugi možda jednako dobro nadomjestio, no sumnjam da bi bilo koji filmaš iz ove priče izvukao ono što je uspjelo Antonioniju. Ukratko, Zanimanje: reporter jedan je od najboljih filmova 70-ih godina i jedna od kruna filmskog modernizma, savršeno skladna sinteza Antonionijevih tematskih preokupacija i stila, kojom je veliki talijanski majstor svim budućim kolegama sličnih estetskih sklonosti zauvijek dokinuo prostor inovacije, pa se, u usporedbi s njegovim remek-djelom, patuljasto doimaju i vrijedni filmovi poput Hanekeova Skrivenog. Pomaknemo li se od pogrdnog značenja odrednice art film, kao i sklonosti kritičara da u nj trpaju sve što se ne može utrpati u neku drugu ladicu, prema davnim pokušajima definiranja umjetničkog filma kao žanra, Antonionijevo Zanimanje: reporter je savršeni art film, onako kako su Tragači i Rio Bravo savršeni vesterni, Burne dvadesete ili prva dva Kuma gangsterski filmovi a Ko to tamo peva genijalna komedija...Vrhunac filma je antologijski predzadnji, sedmominutni kadar, u kojem sumnja u mogućnost bilo kakve, pa i lažne egzistencije glavnog junaka, dobiva stilski ekvivalent u sumnji u mogućnost da film pokaže bilo što i govori o bilo čemu, s obzirom na to da se sve važno odvija (ili ne odvija) izvan granica kadra.
– Dean Šoša[2]
Jack Nicholson je osvojio svojeg prvog Oscara za Let iznad kukavičjeg gnijezda, ali to nije bilo njegovo najbolje glumačko ostvarenje te godine. Ta čast pripada njegovoj izvanrednog ulozi u Profesiji: reporter Michelangela Antonionija. Nicholsonov rad u Profesiji: reporter je sve što Kukavičje gnijezdo nije: obmanjujuće je pasivno, često tiho, i tako suptilno da doista zaboravite da gledate glumca koji prolazi kroz scenarij. Dok je Kukavičje gnijezdo briljantno 'preko vrha', Profesija je briljantnija, sa nekim od najboljih primjera suzdržanosti bez truda koje možete svjedočiti na ekranu...On [Nicholson] također ne pada u "Jaaaack" prenemaganje koje je upropastilo toliko puno njegovih kasnijih nastupa i pretvorilo ga u magnet za šale Billyja Crystala na dodjelama Oscara.
– Phill Hall[3]
Postoji praznina u filmovima Michelangela Antonionija koju redatelj izgleda voli više od ljudi koji ju ometaju. Njegovi filmovi nikada nisu pretrpani. Čak i Blow-Up, smiješten u London, ili La Notte, u Milano, se čine jedva nastanjenim; njega privlače prazni prostori, izuzev par likova koji lutaju u potrazi za - izgleda, ničim. Ne žele pronaći, nego tražiti...Danas više cijenim film nego prije 30 godina. Imam više simpatija za njega. Kada film toliko odlučno odbija dati na razini priče, ostaje mu samo ugođaj. Profesija: reporter je o tome kako je biti na mjestu gdje te nitko ne zna ili ne želi znati, a vas udari vlastita beznačajnost. Bio je svijet gdje je bilo bitno da je Robertson bio Robertson a Locke bio Locke. U pustinji među strancima, nije više uopće bitno da je Robertson Robertson a Locke Locke.
- ↑ Tomislav Brlek. „Profesija: reporter”. Filmski leksikon. Pristupljeno 3. rujna 2013.
- ↑ Dean Šoša (12. travnja 2006). „Savršen art film”. Nacional. Pristupljeno 3. rujna 2013.[mrtav link]
- ↑ Phill Hall (9. novembra 2005). „The Passenger”. filmthreat.com. Pristupljeno 3. rujna 2013.
- ↑ Roger Ebert (9. novembra 2005). „The Passenger”. Chicago Sun-Times. Pristupljeno 3. rujna 2013.
- Chatman, Seymour: Antonioni, or, the Surface of the World, University of California Press, Berkeley, Los Angeles, London 1985 ISBN 0-520-05341-9
- Službena stranica na Sony Pictures
- Profesija: reporter na sajtu IMDb
- The Passenger na Rotten Tomatoes-u (en)
- The Passenger na Metacriticu
- Robert Koehler: The Passenger Meets History Arhivirano 2006-10-19 na Wayback Machine-u
- Slant Magazine: Recenzija ponovnog objavljivanja filma 2005.
