Zlarin
 Ovo je glavno značenje pojma Zlarin. Za glavno naselje na ovom otoku, koje administrativno pripada gradu Šibeniku, v. Zlarin (Šibenik). |
Zlarin
| |
|---|---|
 | |
| Podaci | |
| Lokacija | Jadransko more |
| Arhipelag | Šibensko otočje |
| Država |  Hrvatska
|
| Površina | 8,05[1] km² |
| Obalna linija | 20,236[1] km |
Zlarin je je mali otok dalmatinske obale Hrvatske u blizini grada Šibenika. Administrativno je dio šibensko-kninske županije. U zimskim vremenima otok ima populaciju od 276 ljudi, ali od ožujka do listopada stanovništva raste znatno, do više od 2 000 ljudi. Zlarin ima velike emigracije stanovništva u svojoj prošlosti.
Zlarinova najviša točka je Klepac na 169 metara nadmorske visine. Tijekom sunčanih dana, od ove točke možete vidjeti planinu Velebit i vulkanski otok Jabuka u Jadranskom moru. Zlarin ima velik broj šuma čempresa i borova, i drugih prirodnih biljaka kao što su ružmarin, smokva, maslina, itd.. Unutarnji dijelovi otoka su nenaseljeni i prekriveni gustom šumom. Zlarin je jedan od rijetkih otoka na Jadranu koji ne dozvoljavaju pristup automobila.
S površinom od 8,19 km2 Zlarin je treći po veličini otok šibenskog arhipelaga i jedan od 6 naseljenih. Zlarinski najveći vrh, Klepac, visok je 169 metara. Zlarin je smješten oko 2 km od kopna. Pripada šibensko-kninskoj županiji,točnije gradu Šibeniku. Zlarin je povezan s mjestom Vodice, Šibenikom i drugim otocima brodom koji voze 6 puta dnevno.
Klima je mediteranska, srednjejadranskog tipa. Prevladavajući vjetar je jugo. Zbog blizine kopna klimatske su osobine prijelazne. Srednja godišnja temperatura je oko 15 stupnjeva Celzijusa. Zlarin ima oko 2700 sunčanih sati godišnje, po čemu je jedan od najsunčanijih otoka na Jadranu. Godišnja količina padalina iznosi oko 700 mm. Flora je tipično dalmatinska (hrast crnika, borovica, maslina, smokva, oleander, razne vrste umjetno posađenih palmi). Izvan naselja prevladava niska šuma i makija, posebice u unutrašnjosti otoka. Fauna je osiromašena utjecajem čovjeka, pa danas na otoku nalazimo gdjekojeg ježa, zeca, te nešto bogatiju populaciju poljskih miševa. Do prije 30-ak godina na otoku se još moglo naći i lisice. Od ptica prevladava galeb; od gmazova obični gušter, sljepić, poskok itd.; od vodozemaca žabe; dok je riblji svijet izuzetno bogat, sa svim tipičnim srednjejadranskim ribama. Od beskralješnjaka na kopnu su najistaknutiji člankonošci, a u okolnim vodama bodljikaši i mekušci.
Postoje dokazi o životu na Zlarinu od prapovijesti i od neolitskih vremena do rimskog doba. Također postoje dokazi da su Liburni često posjećivali, a možda i živili na Zlarinu.
- 1245. U dokumentu "Privilegije" hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV, Zlarin se spominje kao dio Šibenika.
- 1298. Ime Zlarin se spominje u službenom listu,u kojem grad Šibenik daje otok šibenskom biskupu (do 1843.g.).
- 1458. Bratovština Gospe od Raselje ima svoj pravilnik, što je prva čakavska matrikula na latinici.
- 1487. Juraj Šižgorić u svom djelu "De situ Illyriae et civitate Sibenici" spominje Zlarin.
- 1621. U uvali Bućina sagrađena je mala kapela, sa jednom slikom iz Tizianove slikarske škole.
- 1649. Šibenski plemići su pobjegli na Zlarin za vrijeme epidemije kuge u Šibeniku.
- 1735. - 1740. Sagrađena je druga crkva,crkva Uzašašća Marijina, sagrađena na istom mjestu kao i stara crkva. Sagradio ju je šibenski graditelj Ivan Skoko.
- 1810. Otvorena je osnovna škola.
- 1835. Izbija kolera koja ubija oko 70 ljudi na otoku.
- 1839. Izgrađen toranj sa mjesnim satom, poznat kao Leroj.
- 1852. Zlarinska škola postaje glavna škola u okrugu.
- 1878. Izgrađeno novo mjesno groblje.
- 1909. Obnovljen Leroj.
- 1914. Izgrađeno prvo javno kupalište.
- 1929. Izgradena mala termoelektrana koja je služila potrebama snabdijevanja mjesta električnom energijom i osvjetljavanju ulica javnom rasvjetom.
- od 1900. - 1941. u Zlarinu rade 18 manjih dućana, 7 pekarni, dvije mesnice, ribarnica. Ima i drugih obrta: zidari, ribari, brusači koralja, stolari, kovači, bačvari...
Za vrijeme Drugog svj. rata stanovništvo Zlarina pružalo je otpor fašistima i održavalo veze s glavnim partizanskim štabom na tom području, na poluotoku Srimi, izmedu Šibenika i Vodica. I kasnije su mnogi Zlarinjani postigli visoke činove u tadašnjoj JRM i JNA (general-major Ante Kranjac, admiral Ljubo Truta). Zlarin je u toku rata nekoliko puta bombardiran. Nakon Drugog svjetskog rata JRM na rtu Marinu gradi svoju kasarnu.
- 1956. Zlarin podmorskim kabelom spojen na državnu energetsku mrežu Jugoslavije.
- 1972. Otvorena mala telefonska centrala sa 60 brojeva; uvedena stalna brodska veza sa Šibenikom.
- 1973. Po prvi puta održana tradicionalna zlarinska fešta "Srdelada".
- 1974. Na Leroju postavljen elektronski sat.
- 1976. Od rta Jadrije na poluotoku Srimi, do Malpage na Zlarinu položene vodovodne cijevi; na otoku izgrađeno 8 km vodovodne mreže.
- 1977. Na Šarinoj rivi, drugom po duljini gatu u zlarinskoj luci, postavljen spomenik od dva velika brodska sidra, posvećen svim zlarinskim pomorcima i iseljenicima.
- 1986. Osnovan Yacht Club Zlarin .
- 1992. Obnovljena i proširena stara telefonska centrala.
Pravilnik - matrikula pučke bratovštine crkve Gospe od Rašelja prva je matrikula pisana na čakavštini uopće. Nastala je 1456. te je veliki kulturni spomenik Zlarinjana.
Kraj Zlarina se nalaze ostaci Antičkog brodoloma iz 1. stoljeća. U crkvi Marijina Uznesenja nalazi se Sv. Fortunato, mučenik zaštitnik otoka o kojemu se malo zna osim da je bio rimski vojnik čije je tijelo preneseno na Zlarin i stavljeno u oltar crkve.
Zlarinska je župna crkva izgrađena malo dalje od središta mjesta, a neki taj položaj objašnjavaju izvorom koji se navodno nalazi ispod glavnog oltara. Naime, tokovi podzemnih voda stvaraju depresivno i pokajničko raspoloženje. Kako bilo da bilo, ostaje činjenica da ispred crkve danas stoji bunar koji se vjerojatno puni vodom iz tog izvora.
Legenda o nastanku crkve Gospe od Rašelja, koja je podignuta na prilično udaljenom mjestu, kaže da je crkva isprva trebala biti sagrađena na Klepcu. Međutim, skupina ljudi pronašla je na jednom stablu na mjestu današnje crkve sliku Bogorodice. Uzeli su sliku i odnijeli je na Klepac. Drugog dana slika je opet bila na tome mjestu. Stoga su odlučili izgraditi crkvu upravo na tom mjestu.
Zlarin ima najdužu otočnu rivu u Hrvatskoj dugu 131 metar, a široku 16 metara.
Prvi pisani tragovi o lovu na koralje na Jadranu potječu iz 13. stoljeća, 1412. kao poznati koraljari spominju se Zlarinjani. Oni tada vade koralj i neobrađenog ga prodaju u Napulj te na Siciliji. Nakon pada Mletačke Republike 1797. nadzor nad izlovom koralja kojega je imala Venecija se nastavlja, ali Zlarinjani dobivaju ekskluzivno pravo na izlov koralja. Tako su lovili koralj i prodavali ga do 1955. kada nakon najuspješnijeg lova (475 kg) koji je u bescjenje prodan u Italiji dolazi praktički do propadanja ovog zanimanja na otoku, a ubrzo nakon toga propada i Zadruga nakon neuspješnog lova u Egiptu. Od tada na Zlarinu je koralj obrađivao Viktor Lukin i prodavao u brusioni koralja "Viktor", a prije par godina je otvoren i koraljarski centar "Zlarinka".
Zahvaljujući upravo koraljima Zlarin je bio prvo turističko mjesto koje je imalo svoju turističku brošuru.
Tradicionalno, svake godine, krajem srpnja, na otoku Zlarinu (u uvali Fingac) održava se Večer otočnih nota Bodulska balada. Karakteristična je po tomu što hrvatske estradne zvijezde (Neno Belan, Marijan Ban, Gego i Picigin band, Dado Topić....) izvode pjesme koje su vezane za otoke i život na njima. U sklopu ove manifestacije, poznati akademski slikari iz Hrvatske i inozemstva će 23. i 24. srpnja slikati motive Zlarina i okolnih otoka, a gotove radove će namijeniti u humanitarne svrhe. Direktor Bodulske balade je Ivan Lambaša, a predsjednik Upravnog vijeća Vladimir Buneta. Ovaj projekt se organizira sa ciljem povratka života na opustjele otoke.
- Film Princeza Koralja iz 1937. (jedan od najvećih blockbustera 1930-ih godina) u kojem je glumila Ita Rina sniman je na Zlarinu. Film je producirala Hitlerova stranka NSDAP, a nakon projekcije Joseph Goebbels je zabranio da se Slaveni ikad više pojave u njemačkim filmovima.[2]
- Dramska serija Loza je snimana na Zlarinu.
- Vesna Parun, hrvatska pjesnikinja
- Mladen Bjažić, hrvatski pjesnik
- Anthony Maglica, osnivač tvrtke Maglite
- Leon Lučev, glumac
- ↑ 1,0 1,1 Duplančić Leder, T.; Ujević, T.; Čala, M. (2004): Duljine obalne crte i površine otoka na hrvatskom dijelu Jadranskog mora određene s topografskih karata mjerila 1:25 000, Geoadria, Vol. 9, No. 1, 5-32.
- ↑ Globus: Film izgubljen 75 godina Arhivirano 2014-02-21 na Wayback Machine-u 7. veljače 2014. (pristupljeno 7. veljače 2014.