Prostor i vrijeme knezova Posedarskih. Zemljopisna obilježja i povijesni razvoj Općine Posedarje. ( The Space and the Time of Posedarski Counts. Geographic Features and Historic Development of Posedarje Municipality) Posedarje, Slivnica, Vinjerac, Podgradina, Islam Latinski, Ždrilo i/and Grgurice , 2009
Prostor općine Posedarje, kao dijela Zadarske županije u središnjem dijelu Jadranske Hrvatske, su... more Prostor općine Posedarje, kao dijela Zadarske županije u središnjem dijelu Jadranske Hrvatske, susljedno je naseljen i vrednovan od pretpovijesnih vremena. Do danas je nekadašnji šumski prirodni krajolik preobražen u različite oblike kultiviranog krajolika djelatnošću ljudskih skupina od pračovjeka preko Liburna do Hrvata koji ovdje obitavaju od 7. st. Prirodno-zemljopisna obilježja reljefa, građe i sastava podloge, klime, voda, tala i biljnog i životinjskog svijeta imala su u tome najveće značenje. Ujedno su i civilizacijske, kulturološke i geopolitičke okolnosti utjecale na vidove i jačinu promjena u prostoru i vremenu. Prirodno-zemljopisna osnova izuzetno je pogodan čimbenik naseljenosti i razvoja ovog kraja u svim razdobljima. Dodir duboko uvučenog morskog zaljeva Velebitskog kanala i Novigradskog mora s kopnom omogućio je korištenje priobalnog pojasa kroz ribolov, promet i turizam. Razmjerno blagi reljef s plodnim flišnim, aluvijalnim i krškim kamenjarskim zonama oduvijek je pogodan za mješovite oblike zemljoradnje i stočarstva što je omogućavalo stalan opstanak uz suvremene inovacije u poljoprivrednim djelatnostima. Tome doprinose i blaga polusredozemna klima, kao i tla, pretežno smeđa na flišu, aluvijalna uz tekućice i crvenice na karbonatnoj osnovi. Biljni i životinjski svijet odraz su povoljnih hidrografskih, klimatskih, reljefnih i pedoloških obilježja. Prostor općine pripada srednjojadranskom području Jadranske pokrajine Sredozemne fitogeografske regije s klimazonalnim šumama hrasta medunca i bijeloga graba, koje prelaze u šume hrasta crnike u toplijim zonama. Stoljećima paljenjem, ispašom i sječom devastiran biljni pokrov, u novije vrijeme oživljava prekrivajući znatne dijelove općine. I zoogeografski, prostor je bogat različitim vrstama i na kopnu i na moru. Nadzemna hidrografija, s rječicom Bašćicom i njezinim pritokama, kao i bogatstvo podzemnih voda s obiljem izvora, zdenaca i lokvi, u prošlosti je omogućavala opstanak naselja, a danas je dopunjena suvremenim vodoopskrbnim i natapnim sustavima. More Velebitskog kanala, Novskog ždrila i Novigradskog mora značajno je prirodno bogatstvo s obzirom na brojne riblje vrste koje omogućuju održavanje lokalnog ribolova i, u ograničenoj mjeri, potencijalni razvoj školjkarstva (uzgoj daganja). Naseljenost u prostoru općine može se pratiti od kamenog doba, s nalazima ostataka pračovjeka (Slivnica), kovinskih doba, posebice željeznog, s više ostataka gradinskih naseobina, grobnih humaka i drugih nalaza iz vremena obitavanja Liburna, antike i srednjeg vijeka do danas. Naseljenost prate odgovarajući oblici gospodarskih djelatnosti, posebice poljoprivreda (sredozemna poljodjelska polikultura, donedavna transhumantno, a danas sedentarno sitno stočarstvo), ribolov, pomorstvo, a u suvremeno vrijeme i turizam. Naseljenost i gospodarstvo koriste prednosti povoljnog geoprometnog položaja s obzirom da kroz općinu prolaze Jadranska autocesta i Jadranska turistička cesta, s odgovarajućim mostovnim prijelazima preko Novskog ždrila. U naseljima općine Posedarje (Posedarje, Slivnica, Vinjerac, Islam Latinski, Podgradina, Ždrilo, Grgurice) živjelo je 2011. 3607 stanovnika. O nestalim selištima Zahum, Mirce, Kamenjane, Poričane, Snojaci, Medovci, Janjina Lokva, Budin, Badanj-Paljuv, Blaćane, Raduhovo selo, Podnovje, Gusići i dr. zna se iz starijih isprava Stoljetno upravljanje hrvatskih vlastelina Posedarskih velikim dijelom prostora današnje općine, od zrelog srednjeg vijeka do polovice 20. st. bitno se odrazilo u svijesti i pamćenju stanovnika. Ogranak su knezova Krbavskih iz plemena Gusića, važnih hrvatskih dinasta na razmjerno velikom i geostrateški važnom prostoru Like, Krbave, Pounja, Pozrmanja, Bukovice, Podvelebita i užeg zadarskog priobalja s istaknutom ulogom u povijesno-zemljopisnom razvoju Hrvatske. Velik dio plemena Gusića se krajem 12. st. preselio iz primorske župe Sidrage u gorsku župu Krbavu. Dvojni posjedi, u sredozemnom priobalju i u kontinentalnom zaobalju, potvrđuju važnost prožimanja agrostočarske ekonomije, dopunjene i transhumantnim stočarenjem. Rodoslovlje knezova Krbavskih iz obitelji Gusić može se pratiti od knezova Slovinje i Slavogosta. Slovinjin potomak je Kurjak, po kome je ogranak s posjedima u Lici, Krbavi, Kotarima, Pozrmanju i Pounju dobio prezime Kurjaković. Od kneza Slavogosta potekli su knezovi Posedarski. Povijesno-zemljopisni razvoj Posedarja i njegova kraja nije detaljno istražen, pa je tako gotovo nepoznat sve do početka 13. st. Prvi puta Posedarje se spominje 1194. u povelji kralja Andrije kojom potvrđuje Krbavskim knezovima od plemena Gusić darovštinu svog oca Bele III., a odnosi se na posjed u prostoru Posedarja, obuhvaćajući područje od ulaza u tjesnac Ždrilo, zatim Maslenice, preko doline Bašćice, do velike ceste za Nin i njome prema Zelenom hrastu te dalje prema Kašiću i Čerincima, a odatle prema današnjem Paljuvu (Peti Puti) i konačno do morske obale, istočno od Novigrada. U povelji kralja Andrije II. spominju se pored međaša i posjedi i sela koji su činili posedarski feud unutar granica, a to su: Possedaria, Miracha, Zachum, Nowo, Blachane i Janina Lokva. Navedeni posjedi proširivani su i dopunjavani. Poslije smrti Ljudevita I., zavladali su nemiri u zemlji povezani s borbama za prijestolje, Rezultat brojnih previranja je, s obzirom na njegovu važnost bilo je izuzimanje Novigrada i uže okolice iz posjeda knezova Gusića Posedarskih te pomicanje granice posjeda na zapad do otprilike izvora Nozret. Mletačka Republika zadržala je Novigrad u svojim rukama, a imanje Posedarskih ostalo je u granicama s kraja 14. st. Poslije uvođenja mletačke uprave sa SI, istočne i JI strane susjedi knezova Posedarskih bili su srodnici, knezovi Kurjakovići, a s JZ i zapadne Ninska biskupija i plemić Ivan Alojzije (Zan Alvisse) Venier. Kada su uskoro započeli prodori Osmanlija, geostrateške okolnosti su se bitno izmijenile. U gotovo 130 godina došlo je do teških osmansko-mletačkih ratova: 1. Ciparskog 1570.-1573. , 2. Kandijskog 1645.-1669., 3. Morejskog 1684.-1699. Posjedi knezova Posedarskih našli su se već u I. pol. 16. st. na bojišnici, jedan dio bio je zaposjednut, a dolazilo je i do promjena razgraničenja, te povreda granične crte. Mletačke vlasti su Posedarske uključili u vojnu službu i dali im visoke vojne činove. Nosili su čin pukovnika koji je bio pretpostavljen svim časnicima, serdarima i harambašama, a često je zamjenjivao i mletačke providure. Živjeli su u Posedarju i u Zadru. U Posedarju su izgradili obrambenu kulu s posadom za obranu od Osmanlija, koji su Posedarje privremeno zauzimali 1571., 1662. i 1665. Djelovanje knezova Posedarskih na području Posedarja, Učitelja Vasi, Novigrada, Biograda na Moru, Zadra (Belafuže), Klisa, Zemunika, Ribnika, itd. odražavalo se na geostrateške okolnosti u zadarskom zaobalju. Posebno je važan doprinos Martina Posedarskog, Senjskog uskoka, a Posedarski su doprinijeli novom naseljavanju na svom posjedu i šire. Knez pukovnik Frane Posedarski, sin Gašpara u najvišem činu pukovnika dao je izuzetan doprinos na Mletačkoj strani u Kandijskom ratu. Nakon smrti brata kneza Jurja, pukovnika Frane, na njegovo mjesto došao je sin Jurja Posedarskog, Frane postao je guvernator u Ninu i pukovnik mletačkih postrojbi. Oporučno je ostavio imanje supruzi Domeniki, koja je umrla 1725. i vlastelinstvo ostavila sinovima Ivanu Krstitelju i Petru. Osmansko-mletački ratovi kao i zarazne bolesti, osobito malarija, uzrokovali su česte oscilacije i opadanje broja stanovnika. Starosjedioci su bili čakavci, a doseljenici su donijeli štokavštinu kojom Posedarci i danas govore. Brojni su i spisi o sudskim sporovima 1701. – 1885. Iz njih su razvidni i imena Posedarskih, i odnosi s tamošnjim kmetovima. Spominje se i nalazište ugljena kod Kostovića, s pravima dioničara itd. Poslije smrti kneza Petra Posedarskog, zadnjeg muškog potomka, naslijedila ga je kćer Domenika. Poslije smrti prvog muža Šimuna Ponte, udala se za kneza Josipa Benju, plemića iz Zadra i oporučno mu ostavila vlastelinstvo. Udovac Josip Benja Posedarski oženio je Domeniku Ponte i s njom je imao sina Kuzmana koji je poslije očeve smrti vodio s majkom vlastelinstvo. Padom Mletačke Republike 1798. mnogi hrvatski krajevi našli su se u zajedničkoj državij. To je označilo i liberalnije odnose, posebice u pomorstvu, čime je omogućen postupan razvoj pomorstva. Skora pojava Napoleona i njegovo nastojanje da prodre prema Rusiji doveli su do tog da je veliki dio hrvatskog etničkog prostora potpao 1805. pod francusku upravu. Napoleonov neuspjeh u Rusiji rezultirao je uvođenjem druge austrijske uprave, formalno od 1816. Započele su važne promjene u Zadru i njegovoj okolici, pa tako i u posedarskom kraju. Izgrađene su ceste (Zadar – Poličnik – Slivnica – Vinjerac, odnosno Posedarje – Maslenica), luke (Vinjerac, Posedarje), izrađen je suvremeni katastar, uređena je luka u Vinjercu 1856., otvorene su škole (1877. u Vinjercu, 1879. u Posedarju), pošta (1883. u Vinjercu), lučki uredi i sl. I. svj. rat označio je raspad Austro-Ugarske Monarhije. Osnivanjem južnoslavenske države, agrarna reforma ušla je u završnu fazu. Kmetovima su u vlasništvo dodijeljene zemlje Antuna Benje Posedarskog, obitelji Kneževića i Veršića iz Vinjerca i drugih , koje su do tada obrađivali i koristili. Knezovi. Posljednji u nizu od gotovo stotinu do sada poznatih imena knezova i kneginja Posedarskih i Benja Posedarskih, Antun, oženio je Darinku Pavličević, učiteljicu u Posedarju ali nisu imali potomstvo. Tako se plemićka loza smrću Darinke 1975. godine i potpuno ugasila. Agrarna reforma i II. svj. rat bitno su izmijenili okolnosti razvoja. U vrijeme vladavine komunizma bio je usporen i ograničen, unatoč izgradnji cesta i Masleničkog mosta. Pretrpjevši velika stradanja u srpskoj ratnoj agresiji 1991.-1995., posebice u naseljima Podgradina i Islam Latinski, u neovisnoj Republici Hrvatskoj započeo je, uz obnovu, novi razvojni ciklus.
Uploads
Papers by Damir Magaš
Co-author: Valentin Urania. The manual contains a selection of the most important material considering the nature and the population of Zadar and the surrounding areas. In particular, the situation, the natural geographical features, population, economy, history and cultural heritage of the Zadar area within the limits of the municipalities of Zadar, Benkovac, Biograd, Obrovac and Pag have been analyzed. The first edition in 1976, then in 1978., 1980, 1982, 1984, 1986, 1988 reissued.
The book deals with geographical features of The Zadar-Knin County, its meaning, characteristics of geographical position, administrative and sub-regional differentiation, natural and social features, the historical and geographical development, demographic features and characteristics of the economy. The book is published in Croatian, English, German, French and Italian.
The manual discusses the basic geographic features of of the Zadar County (islands, land), its administrative-territorial structure, physical-geographic areas, population, economy and other aspects of social development.
Vinjerac je smješten na poluotočoću u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala (Velebitski kanal, Podvelebitski k., Podgorski k. Planinski k., Morlački k., tal. Canalle della Montagna, C. d. Morlacca), 36 km od Zadra u pravcu sjeveroistoka. Ujedno je i dio SI dijela ravnokotarske obalne regije na hrvatskom priobalju. Vinjeračka luka ima istaknuto lokalno značenje jer je jedini sigurni zaljev između Paškog zaljeva i luke Novigrad. Prostor župe i statističkog naselja Vinjerac pokriva oko 15 km2 i tu je živjelo 273 stanovnika 1991. Katastarska općina Vinjerac zauzima 7,55 km2 što otprilike uključuje tek polovicu statističkog područja, a drugi dio prostora naselja je uključen u katastarsku općinu Posedarje. Ovdje također novi maslenički most premošćuje Masleničko ždrilo. Vinjerac upravno pripada općini Posedarje od 1993. Naselju pripada i nekoliko izdvojenih skupina kuća, tj. zaseoci: Ždrilo-Kneževići, Vučijak (Magaši, Žunići, Ćoze, Srzentići).
Najviša točka vinjeračkog prostora je Lergova gradina (272 m) koja je najviši vrh Slivničkog bila. Obalna crta je dobro razvedena, s mnogo uvala (Luka Vinjerac, Prva draga, Druga d., Treća d., Četvrta d., Senjski porat, Kozjača, Poljice, Gaunarica, Pekotića dražica, Pometna draga itd.) i rtova (Puntica, rt Pometne drage, Trnovica, Obaljenica itd.).
Na površinu zemlje u Vinjercu izbijaju gornjokredne stijene u čijem su sastavu gornjocenomanski i turonski bioklastični rudistni vapnenci s hondrodontama (Chondrodonta joannae) i mikrofosilima (Nummoloculina heimi, Ovalveolina ovum, Dicyclina schlumbergeri).
Ovi bijeli, svjetlosmeđi i ružičasti vapnenci sa velikim udjelom CaCO3 čine jednoličnu seriju s lećama i interkalacijama pločaskog vapnenca. Zapadno od Ždrila, oko naselja Vinjerac, sedimenti su također gornjokredne starosti, ali u ovom slučaju radi se o rudistnim vapnencima Senona. Mlađe naslage paleogenskog vapnenca taložile su se transgresivno na Senonske bez lučnih diskonformiteta. Sastoje se od paleocenskih slatkovodnih Kozinskih vapnenaca, donjo- i gornjoeocenskih morskih foraminiferskih (miliolidnih, alveolinskih i numulitnih) vapnenaca i eocensko-oligocenskih klastičnih i karbonatnih taložina s laporom te morskim i slatkovodnim okaminama, poznatih pod nazivom Promina naslage. Sve ove taložine, izuzetno krškog obilježja, kriju vjerojatno više krških pojava nego što se dosad zna. Neke od njih su: Velika pećina na Milnovači, Mala Pećinica, Jamurka kod Jagodnjeg vrta, Velika pećina kod Ždrila, Jamurka kod Pekotića Dražice, Jama kod Posanjka i dr.
Osim vapnenačkih zona čiji su krški oblici dobro izraženi u krajoliku, mogu se naći i formacije terra rosse i boksita.
Klimatske značajke pokazuju prevagu submediteranskih obilježja, ali i neke prave sredozemne utjecaje. Prosječna godišnja temperatura je oko cca 14-15 oC (Siječanj 6,5 oC, srpanj 24 oC). Ima oko 1100 mm padalina godišnje. Najjači vjetar je bura koja zna biti i vrlo jaka, posebice zimi kada ponekad ima sva obilježja orkana. Bura nosi slane kapljice s morske površine na vinjeračku stranu Velebitskog kanala što uzrokuje velike štete poljodjelstvu, zgradama, brodicama i biljnom pokrovu. Ovdje nema značajnijih izvora vode pa je problem vodoopskrbe vrlo istaknut.
Autohtona hrastova šuma potpuno je degradirana stoljetnim pretjeranim iskorištavanjem. Ipak, zahvaljujući novom načinu života, sječa i palež su smanjeni pa u nekim izdvojenim zonama vegetacija oživljava. Obilježja flore pokazuju dodir vazdazelene sredozemne vegetacije sa submediteranskom.
Vrlo ograničena poljodjelska aktivnost vezana je za siromašne agrarne površine ( masline, žitarice, smokve, loza). Uzgoj stoke još je razvijen na krškim pašnjačkim kamjenarama kod Ždrila i Vučijaka premda je polako nazadovao nakon II. svjetskog rata. Od uzgoja ovaca i koza stanovništvo dobija vunu, kožu, meso, sir, mlijeko i drugo, ali blago se najviše živo prodaje.
Život mještana oduvijek je bio vrlo težak. Gospodarstvo se najviše vezalo za pomorstvo i ribarstvo. Prometne i trgovačke veze bile su oskudne sve do polovice 19. st. kada je uređena nova luka s impresivnim lukobranom (1856.) i kada je započeo razvoj lokalne jedrenjačke flote. Na kraju 19. st. Vinjerac je dobio prvu redovnu parobrodarsku prugu i poštanski ured što je omogućilo jače povezivanje sa Zadrom, Rijekom i Trstom.
Mnogi nezaposleni mještani našli su posao kao mornari, zapovjednici, kuhari, konobari itd. Pomorstvo i prijevoz dobara brodovima bili su tradicionalna i stara aktivnost lokalnog stanovništva. Razlog tome je mali probitak od poljodjelstva. Tradicionalni oblik lokalnog pomorskog prijevoza bio je prijevoz stoke iz Ravnih Kotara prema Velebitu, Ličkoj i Krbavskoj regiji. Tako je sredinom 19. st. postojala mala flota od 20-30 većih jedrenjaka (bracere, škune, peligi (kuteri), brikovi i sl.) koja se razvijala do kraja stoljeća povećavajući tonažu (nosivost) i broj brodova i čamaca na jedra. Neke domaće obitelji imale su značajne prihode. Ovakav napredak omogućio im je izgradnju dobrih kamenih kuća i uvjete za udobniji život. Tako je Vinjerac dobio i urbanu fiziognomiju. Početkom 20. st. mjesna flota bila je financijski uništena jer nije bilo dovoljno kapitala za prilagodbu novim uvjetima. Mnogi su brodovlasnici i mornari našli posao na parnim i motornim brodovima drugih tvrtki kao zapovjednici, časnici ili kao kuhari, konobari i ostali članovi posade. Ribarstvo je također bilo važno u Vinjercu, posebno u 19. i početkom 20. st. Do dvadesetih godine postojala je proizvodnja soljene ribe.
Prostor Vinjerca naseljen je od prapovijesnih vremena. Ruševine Liburnskog lokaliteta na Oraškoj (Lergovoj) gradini i grobni humci i spilje to potvrđuju. Na Oraškoj gradini su još vidljivi ostaci prapovijesnog i antičkog naselja s temeljima zidova, zgrada, akropole itd. Do početka 15. st. na vinjeračkom rtu nalazio se pavlinski samostan sa crkvom sv. Marka. Domaći monasi su u rimokatoličkoj liturgiji upotrebljavali starohrvatski jezik i hrvatsku glagoljicu. Cijeli prostor naselja pripadao je srednjovjekovnoj županiji Luci u Hrvatskom, a kasnije Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Samostan je razrušen 1416. od Venecije koja je nakon 1409. zavladala starim dalmatinskim komunama uzduž hrvatske obale, ali je crkva preživjela do kraja 19. st. Podrijetlo imena Vinjerac povezuje se s mletačkim nazivom Kaštel Venier (Castel Venier) iz 15. st. Kastrum Slivnice i Kaštel Rimanić također su bili nazivi Vinjerca. Članovi plemenitaške mletačke obitelji Venier, ženidbenim vezama sa starom zadarskom plemenitaškom obitelji Matafar, postali su posjednici Vinjerca. Prostor istočno od naselja pripadao je hrvatskoj plemenitaškoj obitelji Posedarski. Od početka 16. st. započeli su jaki otomanski napadi. Vinjerac je zaposjednut od otomanskih snaga 1570, ali su ga već sljedeće godine Mlećani vratili i srušili da ne bi postao otomanska strateška točka.
Kada su otomanski napadi oslabili, luka je obnovljena, a izgrađena je i nova rimokatolička crkva Sv. Ante Padovanskoga, vjerojatno 1652., kasnije 1846. temeljito rekonstruirana. Važniji podaci u svezi sa značajnim događanjima, glagoljskim knjigama, svećenicima i časnim sestrama, izgradnji i obnovi crkava, kapela i župskih kuća daju se u tekstu. Priložen je popis od 70 župnika od 16. st. do danas, kao i 14 svećenika rodom Vinjerčana. Do 15. st. župa Vinjerac-Slivnica-Seline postojala je kao dio Ninske biskupije. Godine 1826. Vinjerac je postao samostalna župa, statističko naselje i mjernička općina. Dvije godine iza toga, Ninska biskupija pripojena je Zadarskoj nadbiskupiji, tako je i Vinjerac, sa svojim zaseocima Ždrilom i Vučijakom postao njen dio. U naselju se nalazi i kapela Presvetog Srca Isusova. U razdobljima mletačke, prve austrijske, francuske i druge austrijske uprave, Vinjerac je pripadao općini Novigrad i Kotaru Zadar.
Poslije I. svj. rata, a posebice nakon II. svj. rata, započeo je jak proces ekonomske emigracije. Pučanstvo je iseljavalo prema gradovima hrvatskog priobalja (Zadar, Rijeka, Split, Šibenik). Ujedno treba spomenuti i selidbe u inozemstvo, prekomorske i neke europske zemlje. Loše prometne veze (brodska pruga je ukinuta 1967. godine, cesta je asfaltirana tek 1980.), propast jedrenjaštva, siromašno poljodjelstvo, nerazvijena opskrba i nedostatak ustanova, kao i proces inovacija i svijesti o boljem životu drugdje, uzrokovali su veliku depopulaciju. Broj stanovnika je brzo rastao do kraja 19. i početka 20. st. (1170 st. 1913.), ali je ubrzo počelo njegovo smanjenje u 20. st. Godine 1948. bilo je ovdje 627 stanovnika, 1971. 483, a 1991. tek 273. Posljedica toga je zatvaranje škole 1994. tako da danas postoji tek jedna četverogodišnja osnovna škola u Ždrilu. Upravno je Vinjerac pripadao općini Novigrad do iza kraja II. svj. rata. Kasnije je Vinjerac kratkotrajno imao vlastitu općinu, a od 1952. do 1961. pripadao je općini Posedarje. zatim je bio u sastavu općine Zadar do 1993, a otada ponovno je dio općine Posedarje. Izgradnja zvonika crkve Sv. Ante započeta početkom 20. st. završena je 1983.
Potrebna promjena postojećeg stanja sastojala bi se u dosljednom i brzom oživljavanju prostora koja bi se osnivalo na vrednovanju njegovih potencijala u turizmu i poljoprivredi (ovčarstvo, proizvodnja pršuta, jaja i sl.), što nije moguće ozbiljnije provesti prije nego novi vodoopskrbni sustav bude zgotovljen.
Tekst na 600 stranica prati preko 1000 slikovnih priloga (zemljovidi, fotografije, sheme, dijagrami) i tablica, kao i iscrpan popis literature. te kazalo zemljopisnih imena. Autor koristi sva relevantna geografska i geografiji srodna djela, od najstarijih do najnovijih rezultata istraživanja, kao i različite izvore statističkih, kartografskih i drugih izvora podataka.
Nakon osamostaljenja Hrvatske, sve do ovoga značajnog izdanja, nije bilo odgovarajuće nacionalne geografske monografije s cjelovito razrađenom građom obilježja, strukture i procesa neovisne i suvremene hrvatske države.
Knjiga ispunjava zanimanje javnosti za svestranim poznavanjem prostora Hrvatske kao i potrebe sveučilišne nastave. Osim toga je i znanstveni monografski prikaz jedne europske zemlje a autor polazi od teze da je za svaki narod, njegovu kulturu, pa i opstanak, potrebna svijest o postojanju i razvoju u vremenu, čime se bavi povijest, svijest o jeziku i kulturi, čime se bave jezikoslovlje, povijest umjetnosti, kulture i dr., a vrlo bitnu pretpostavku opstanka i razvoja čini i cjeloviti prostor (i prirodni i društveni). Tako je i za hrvatski narod, za sve građane naše domovine, važna i svijest o prostoru koji Hrvatska zauzima, koji je osnova i čimbenik dosadašnjeg i budućeg opstanka i razvoja. Stoga Geografija Hrvatske, i kao prva integralna geografska monografija o suvremenoj Hrvatskoj, i kao sveučilišni udžbenik objedinjuje nacionalno značenje i važnost za struku.
sada najsveobuhvatniji pristup obradi spisa ovoga pripadnika Družbe Isusove iz Hrvatske, koji uvelike pridonosi spoznaji o veličini i značenju njegovih znanstvenih i istraživačkih dosega, ne samo za geografiju
nego za pojedine druge znanosti. Opsežni uvod čine četiri poglavlja autoričine sveobuhvatne rasprave 1. o Konšćakovim zapisima i životu s popisom i opisom rukopisa i izdanja Konšćakovih tekstova o Novom
svijetu i o njegovu životu, 2. o tome kako je Konšćak mogao dospjeti u Donju Kaliforniju, 3. o Kaliforniji od mita do utopijskog projekta te 4. o kraljevskim i misionarskim interesima, utopijskim obrascima i svakodnevnici sa zaključnim razmatranjima.
Prikaz Atlasa Europe u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu sadrži opširniji osvrt na njegov sadržaj, tematiku, metodologiju izrade i važnost za upoznavanje europskog kontinenta, s različitih aspekata geoznanosti, posebice s političko-geografskog, povijesno-geografskog i demogeografskog.