"UBIT CE ME, MNOGO ZNAM"

Od januara 1977. smrt Dzemala Bijedica neprestana je dilema: slucajna ili

isplanirana nesreca. U casu kada je poginuo, Dzema je nesumnjivo bio
nadomak samog politickog vrha, odmah do Tita. Predsjednik Saveznog
izvrsnog vijeca i do tada je u svojoj politickoj karijeri biljezio uspone i
padove, ali su uspjesi, u pravilu, bili veci. Mnogi ga smatraju "ocem"
muslimanske nacije, a nemali je broj onih koji upravo u cinjenici da se
izborio za priznanje nacionalne odrednice vide razloge njegove prerane
smrti. Nas suradnik, amidzic Dzemala Bijedica, ekskluzivno za Dane
napisao je sjecanja na Dzemu: ko je i kakav je bio iza kulisa politike, s kim
se druzio, sta je i koga volio...

Pise: Bahrudin BIJEDIC

RODJENI I MOSTARAC

ZENE

POROCI I VRLINE

OPROSTAJ

SMRT JUGOSLOVENSKOG PREMIJERA

ne izlazi iz klisea politickih atentata koji su obiljezili politicku karijeru
mnogih svjetskih drzavnika, zabiljezio je libanski dnevnik Al Nahar. "Ubit
ce me, ja mnogo znam", bila je nerijetka opaska koju je Dzemal Bijedic
saopcavao svojim najblizim prijateljima.

Kod mene je boravio 22. oktobra 1976. u jos nedovrsenoj vikend-kuci u

Trnovu. Bio je veseo i raspolozen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove
i vatru, tako dragu njemu u planinskom ambijentu. Jedno vrijeme je
razgovarao sa prijateljima, a kasnije mi neke stvari rekao na uho. Uglavnom je
bilo rijeci o velikoj napetosti u drzavi. "Dolazi do razmirica medju ljudima
koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne moze se
njemu prici bez njene dozvole. Zele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam
sta da radim. Tito zeli da mi povjeri treci mandat. Ja ne zelim vise u
Vladi ljude starije od mene. I ja treba da se povucem. Da bi otisao
Ljubicic, trebaju otici i drugi koji su njegovo, 1915. godiste. Njima se na
ide." To su bile njegove najintimnije preokupacije tri mjeseca pred smrt.

Stravicno saznanje
Sedmog januara 1977. zove me u kancelariju da mu dam broj telefona kceri
 nase amidzince Zehre Halilbasic-Bijedic, koja je tih dana umrla. Htio je
izraziti saucesce. Ja mu dajem broj koji imam uza se, ali me on kasnije opet
zove i tvrdi da ih ne moze dobiti. Ja zatrazim od Poste broj i kazem mu, a on
opet zove i tvrdi da je broj pogresan. Iz treceg puta mu dajem tacan broj, ali
on je vec, reklo bi se, ljut.

Dolazi na dzenazu, gdje je brojna nasa rodbina, i sa groblja na Barama svi, na

njegov poziv, odlazimo u njegovu kucu. Kao da je zelio da se s nama tu
oprosti. Znao je da ga svi volimo i da prosto vlada utrka za njegovu prisnost,
pa je sa svakim ponesto popricao. Potvrdio je da mu Tito nudi treci mandat i
da na 60. rodjendan, koji pada u proljece, treba da dobije najveci mirnodopski
orden SFR Jugoslavije, Orden junaka socijalistickog rada, koji Tito treba da
mu uruci. Mi pravimo aluzije na svalerancije mog najstarijeg brata Fadila, a
Dzemal ljutito prekida nase sale govoreci da ne treba covjeku kucu paliti.
Njegova Raza donosi njemu omiljenu kristalnu casu razbijenu i pita ga sta da
radi. "Baci je", odgovara Dzemal. "Ne, podrezat cu je i dobiti pepeljaru",
uzvraca stedljiva Raza. Tu smo svi posluzeni ruckom, koji je servirao sam
domacin. Sem rodbine bili su prisutni jos Munir Mesihovic, Safet Serifovic,
Atif Purivatra i Dzemino uze okruzenje sa Crepoljskog.

Osamnaestog januara 1977, na jutarnjoj kafi kod ministra Mate Andrica,

dosao sam u sukob sa Duskom Zgonjaninom zbog njegovog zakazivanja
nekog sastanka kojemu je trebalo da prisustvujem. Posto sam imao druge
obaveze, rekao sam mu da ne moze mojim radnim programom raspolagati bez
moje saglasnosti. On je demonstrativno napustio tu sjedeljku. Ja sam uskoro
otisao na ranije dogovorenu sjednicu u Gradski komitet SK Sarajevo. Na
povratku, oko podneva, slusam u BMW-u Dzemalu dragu pjesmu necu, babo,
necu Aliju, Alija je dzimlija, ostat cu bez dimija... Ulazim u zgradu
ministarstva, u kojoj vise nikog nema. Izgubio se Dzemalov avion!

Nisam nista ozbiljno pomislio. Medjutim: slusam izvjestaje iz provjera drugih

aerodroma, koji demantuju slijetanje lir jeta. Obuzima me jeza. Odlazim na
aerodrom i saznajem da se cula neka eksplozija u zoni Kreseva. Govorim
soferu da me vozi tamo. U Kresevu su ljudi uspaniceni, slute veliku nevolju.
Upucujem se pjesice na Inac planinu. Sa mnom su Milenko, Dzemalov mladji
sin, i Rocko, sin Branka Mikulica. Milenko ce helikopterom, a mi krecemo
pjesice. Nemamo nikakvu opremu, a snijeg je golem i uzbrdica kao "uz nos".
Sve moze da bude, svi mogu biti mrtvi - osim njega. On ima ekstra snagu i
vitalnost i u najgorem slucaju ce proci sa slomljenom nogom, u mislima
govorim sebi. Ja cu ga zateci u planini, a on ce me onda upitati: "Bahrica, sta
je ovo bilo?"

Istina je bila gorka. Neki ljudi koji su vec bili stigli, kazu da nema prezivjelih.
Dolazim na mjesto tragedije, gdje mi se kao rodbini nudi da saopcim vijest o
smrti Dzemala Bijedica. Ja to ne mogu uciniti. Gledam ostatke ljudskog mesa,
razvaljena tjelesa. Prepoznajem Ziju Alikalfica po rukama, na kojima nema
koze ni nokata. Nisam znao da su kod ljudi tako siroka rebra. Gledam mrtvo
tijelo Smaje Hrle, vrijednog i odanog Dzemalovog saradnika. Pokazuju mi
mjesto gdje lezi Raza - oznaceno je uspravnom pritkom. Ne nalazim Dzemala.
Ne bih ga ni zelio vidjeti mrtvog. Vracam se sa Rockom, tuzan i nesretan.
Poslije su mi rekli da su, pored ostalog, nasli njegovu cipelu u kojoj je bilo
stopalo, a nedaleko uho oiviceno srebrenastom kosom. Sve sto je ostalo -
trebalo je odnijeti na groblje.

Prazne optuzbe
Smatralo se da ce sahrana biti sprovedena u bosanskohercegovackim
protokolarnim okvirima. Medjutim, Tito odlaze svoju posjetu Egiptu, vraca se
u zemlju iz Libije i pravi zvanican oprostaj od svog premijera, na najvisem
nivou, u Beogradu.

Njih dvojica rastali su se kriticnog jutra, 18. januara, na aerodromu u

Batajnici, odakle je Tito letio u Libiju, a Dzemal prisustvovao zvanicnom
ispracaju. Posto ga je ocekivao let za Sarajevo, njegov lir jet je preletio sa
Surcina na Batajnicu. Nije gasio motore. Tito je malo kasnio zbog poledice na
pisti. Avion lir jet je u to vrijeme bio posljednja rijec tehnike malih mlaznih
letjelica kojima se tada sluze i najvisi americki funkcioneri. Dva pilota bili su
stariji od Dzemala. Stevan Leka, Licanin i prvoborac, imao je 60 godina i
zabrane za slijetanje na aerodrome Pariza i Moskve. Nije bio covjek od
propisa. Slicna je i karijera drugog pilota, Murata Hanica.

Otkud da oni, rashodovani vojni piloti, pukovnici JNA, upravljaju avionom

najmodernijih tehnickih performansi koji su predvidjeni za pilote ne starije od
40 godina? Na to pitanje bi trebao odgovoritii general Enver Cemalovic,
komandant Ratnog vazduhoplovstva JNA, Mostarac kojemu to nije smetalo.
Doduse, pozaliti se na nekog u koga je Dzemal vjerovao, nije bilo nimalo
optimisticno. Ipak, varijanta dvojice amortizovanih pilota za premijera - bila
je rizicna.

Da li je Jugoslavija imala razloga da se oslobodi svog premijera? Apsolutno

ne! Da li je imala JNA? Apsolutno da! U zavjeru koju bi inicirala drzava
morao bi biti ukljucen Tito kao naredbodavac, a Franjo Herljevic, ministar
unutrasnjih poslova, kao realizator ideje. To su apsurdne pretpostavke do te
mjere da ne zavrjedjuju raspravu. Uostalom, Dzemal Bijedic je u cetiri navrata
podnosio ostavku na funkciju premijera koju je uvijek povlacio pod Titovim
uticajem. Trebalo je samo jednu od njih prihvatiti. Taj izlaz je uvijek bio
otvoren.

Zasto JNA? Danas se vidi da je imala skriveni program velikosrpske

dominacije i da bi Dzemal bio realna prepreka njegovom ostvarenju. Ne samo
sto je posjedovao medjunarodnu reputaciju i popularnost unutar zemlje nego
je bio covjek i drzavnik sa visokim moralnim vrijednostima, politicar
prihvatljiv oprecnim snagama u zemlji, hrabar i moguci nasljednik na
drzavnoj funkciji koju je napustao Tito.

No, uistinu ne stoje gluposti da je Dzemal pilotirao avionom ili da je Jovanka

Broz zapakovala poklon za Dzemalovu unuku koji je zapravo bio eksplozivna
naprava. Te glasine je lansirala beogradska carsija. Nalazi drzavnih i partijskih
komisija bili su uglavnom sadrzani u faktima da je avion preletio radio-vor na
Crepoljskom, brzinom od 950 kilometara na sat, sto je bilo brze za 300 km od
predvidjene procedure, te da je u proceduri "slijetanja" napravio neocekivano
veliku "osmicu" koja ga je stropostala na vrhove Inaca. Na mjestu nesrece nije
bilo eksplozije niti pozara, jer je razdaljina izmedju zrtava i dijelova aviona
bila u krugu od cetrdeset metara. Definitivni nalazi, iako nagovijesteni, nikada
nisu saopsteni.

Bio je dobar covjek. Otvoren i pristupacan. Dobar Razi, djeci i prijateljima.

Mozda je cesto nedostajao djeci. Odvlacila ga je priroda posla i praksa
profesionalnog politicara netipicnog za nedemokratske rezime. Naime,
kadrovi su se izabirali u zavisnosti od odnosa snaga, a nisu svoju verifikaciju
imali na slobodnim izborima. To je bila rak-rana sistema. Imao je obicaj da
kaze kako se ne zna ko ce kome valjati. Pominjao je cesto Ali-pasu
Rizvanbegovica, "ocekujuci napade od onih kojima je nesto dobro ucinio".
Na ovaj ili onaj nacin. Nije se svetio. Imao je dusmana, ali i daleko vise
prijatelja.

Imena i muslimani
Bogatstvo je imati jednog prijatelja, znao je reci, primjerom covjeka koji i od
neprijatelja nastoji napraviti prijatelja. Bio je visokomoralan i u braku, sto bas
nije karakteristika porodice Bijedic. Dao je imena djeci: Azra, Dragan i
Milenko. Draganov sin, rodjen godinu nakon Dzemalove smrti, nosi ime
svoga dede. Azru mu danas presucuju ovi instant-vjernici- muslimani - i
govore kako je davao nemuslimanska imena djeci odredivsi se tako
nacionalnim interesima. Kao da su samo vjerski sadrzaji u imenima Bosnjaka
dovoljni kvalifikativi o nacionalnoj lojalnosti muslimana. Zasto se Bosnjak ne
moze zvati i Dragan i Milenko, Ozren, Darko i Jasenko, Nenad, Goran i
Rodjeni, odnosno - zasto bi bosanski toponimi bili rezervisani za srpska ili
hrvatska imena?

Ima bosanska sevdalinka: U Agana, u dragana moga... Ima niz imena, upravo
kod muslimana stranog porijekla, koja su dobila pravo gradjanstva. Indira je
indijsko-budisticko ime, Sabina katolicko, a Sana, Una lijepi bosanski
toponimi. Uostalom, djeca nemaju ni zasluga niti krivica za imena koja nose.
To je bila ponekad tema u Dzemalovoj kuci. Neka imena ostanu u sferi
privatnih prava pa neka se kcer zove i "muskija" ako je to uslov da prezivi.
Crnogorci daju imena "dusmanska" - Beco, Aziz, Mujo - da bi, po njihovom
vjerovanju, prezivjeli. Ne mogu muslimanska djeca imati samo imena iz
Kur'ana casnog predvidjena za Muhammeda a.s. jer bi se sveli na dvadesetak
imena. Dok islam, kao cjelovit pogled na svijet, sadrzi izobilje tolerancije i
prilagodjavanja, danasnji njegovi korifeji u Bosni suzavaju njegove pojmove
na sektu usku i netolerantnu. Misli se da su imena neprikosnovena.

Sulejman, Fuad, Aziz, Amin, Dzemail, Besir su imena istaknutih krscana na

Bliskom istoku, pa nikom od njih ne pada na pamet da su hendikepirani
krscani. Cak su i predsjednici drzava ili ministri vanjskih poslova. Ne trebaju
 muslimani imati bedzeve na kojima ce se ocitavati njihova nacionalna ili
vjerska pripadnost. Ima hiljadu razloga za to. Nije samo zbog anahronicnosti
da im to bude jedina legitimacija nego u prilog i drugih civilizacijskih
vrijednosti koje ce pomoci odrzanju i prosperitetu i muslimana u cjelini i
Bosnjaka kao naroda. Konacno, uglavnom se radi o tzv. narodnim imenima a
ne imenima srpskih ili hrvatskih svetaca ili biblijskim.

Dzemal nije izigravao nikakvu velicinu niti Bogom predodredjenog covjeka

sa misijom na zemlji. Bio je skroman. Iza njega je ostao stari automobil i
mozda 5.000 njemackih maraka. Nije imao vikendicu. Soferi u to doba nisu
htjeli raditi nedjeljom jer su imali vikend-kuce na moru, planinama, Buni ili
drugdje. Kad sam ja, 1974, poceo praviti vikendicu, Dzemal mi je rekao da je
to "malogradjanska preokupacija". Ja sam ga zacudjeno pogledao i rekao da je
njemu vikendica gdje god on ode, nakon cega me je zagrlio i rekao da se sali.

Volio je Mostar i njegovu Neretvu. Dolazio je na Maru, kod avijaticarskog

mosta. Odlazio je kod prijatelja u Listicu i druga zapadnohercegovacka mjesta
gdje su ga ljudi s radoscu primali. Obilazio je i Gacko i Bilecu, rodne gradice
svojih roditelja. Prenio je grob svoga oca u novo groblje Sutinu nakon sto je
staro groblje upotrijebljeno za zeljeznicku stanicu u Mostaru. Postovao je
moju majku Zahidu Bijedic-Konjhodzic i nazivao je herojem zbog
univerzitetskog obrazovanja svih petero njene djece koji bi "skapali bez te
hrabre majke".

Placao je svoje racune. Nije volio dugove. Nije bio impresioniran drugim
ljudima do mjere koja bi bila podanicka ili idolopoklonicka. Nekako je svima
jednako prilazio. Kako je znao reci Titu "da ga svi lazu" a narocito "oni koji
govore o rasterecenju privrede", tako je i Mao Ce Tungu uzvratio da je
razumio njegovu shemu o tri svijeta, ali da se sa njom ne slaze. Istovremeno je
sjedao na prikladno mjesto po svom izboru, a na napomenu da sjedne na celo
stola, posluzio bi se izrekom Mujage Komadine, gradonacelnika Mostara:
"Celo je ondje gdje sjednem." Fakticki je svojom fizionomijom i
korpulencijom implicirao pocasno mjesto za stolom, gdje bi imao pregled
cijelog prostora.

Neostvarene zelje
Kad je moja sestra Fadila diplomirala medicinu u Beogradu, on je, tog ljeta
1967, priredio rucak i savjetovao je da lijeci porodice palih boraca i da ne
uzima novac. Meni je predlagao da ostanem asistent na fakultetu. Mnogi su
"dokazivali" da su u rodbinskom odnosu s njim, po raznim linijama. Neki sa
istim prezimenom su imali odredjenih prednosti. Narocito oni koji uopce nisu
bili rodbina. On se nije na to ljutio, mada je znao. Nije protezirao svoju djecu
niti svoju rodbinu. Svakoga je inicirao na ucenje i citanje narocito beletristike
i casopisa. Bio je i sam strastveni citalac. Njegovu okolinu sacinjavali su
intelektualci posebno ako je razmisljao o ozbiljnim potezima.

Imao je i neuspjeha i razocarenja. Na podrucju spoljne politike zelio je

uspostavljanje diplomatskih i trgovinskih odnosa sa Saudijskom Arabijom. To
 mu nije uspjelo, mada je nakon smrti reisul-uleme hadzi Sulejmana ef.
Kemure, 1974, nastojao na celo muslimana isposlovati izbor pametnog,
skolovanog, mladog, novog reisa, koji bi znao arapski jezik. U tom smislu
tacni su navodi gospodina Alije Nametka iz knjige Sarajevski nekrologij kada
pominje da je Dzemal predlagao i profesoru Muhamedu Mujicu da se u
slucaju ponude te casti prihvati posla. Doduse, tacno je da je Tito zamolio
Dzemala da utice na izbor reisa "koji ce u cetiri oka razgovarati sa kraljem
Halidom i reci mu istinu o muslimanima u Jugoslaviji". U tom pravcu je
Dzemal privatno dio tih pokusaja prepustio meni. Ja sam tada u vise navrata
razgovarao sa uvazenim velikodostojnicima Islamske zajednice Ibrahimom
Ridjanovicem i Huseinom Dozom. Takodjer sa Mensurom Smajlovicem,
bratom dr. Ahmeta Smajlovica, kojeg su prethodna dvojica velikodostojnika
predlagali za reisa.

Takodjer mu je ostala neostvarena teznja da ubijedi tadasnjeg turskog

premijera Bülenta Ecevita da zajedno Turska i Jugoslavija postave pitanje
emancipacije Turaka u Bugarskoj i Bosnjaka u Turskoj. U to vrijeme, ustvari,
Turska se odricala svoje dvomilionske nacionalne manjine u Bugarskoj i, s
druge strane, uskracivala pravo Bosnjacima na nacionalnu specificnost u
Turskoj. To je jedan od razloga sto se gubila iseljenicka osobenost Bosnjaka-
Muslimana, prinudjenih na asimilaciju i promjenu imena, sto je jedan tuzni
epilog turskih imperijalnih resantimana.

Imao je Dzemal dvije neostvarene zelje. Obje je prekinula iznenadna smrt.

Zelio je napisati knjigu o sarajevskim Jevrejima, svojim saborcima i
prijateljima, sa kojima je i u dobru i u zlu stajao zajedno. Druga mu je zelja
bila da zavrsi karijeru kao gradonacelnik Sarajeva, grada kojeg je neizmjerno
volio i na cije gradonacelnike je imao pregrst primjedbi.

Njegova posljednja zelja je bila da bude pokopan u Sarajevu. Saopcio ju je

povodom smrti njegove majke na moje pitanje zasto je sahranjuje u Sarajevu.
"I mene sahranite u Sarajevu kad umrem. Neka znas to." Majka mu je
umrla sestog aprila 1976. u Beogradu, dok je on bio na sluzbenom putu u
Libiji. Ja sam ga sacekao u Surcinu i saopcio mu vijest. Ukocio se od bola.
Cini mi se da niko nije toliko privrzen majci koliko je on bio svojoj, a ona mu
uzvracala cjelinom svog zivota posvecenog njemu.

Tokom predsjednikovanja svako psovanje Dzemala Bijedica SUP je

sankcionisao, a Dzemal naredjivao da se ljudi ne gone. Danas u Mostaru vise
nema Univerziteta "Dzemal Bijedic" - preimenovan je u Hrvatsko sveuciliste.
Njegova ulica u Sarajevu jos uvijek spominje na njega.

Ljubljana, 11.4.1995.

(Kraj)

RODJENI I MOSTARAC
Tesko bi se moglo reci da je Dzemal bio lukav. Ili naivan. Osvetoljubiv,
tvrdoglav ili kapriciozan. Vjerovao je ljudima i predavao se prijateljstvu.
Nije se koristio ljudima. Bio je impulsivan, zacas bi planuo, ali je to
zacas prolazilo i on bi se brzo nasmijao. Nije koristio svoju funkciju za
obracun sa neistomisljenicima. Upecatljiv je primjer odnosa sa
Osmanom Pirijom, direktorom HEPOK-a. Posto je ovaj inzinjer
privrede stalno kritikovao Dzemala i provocirao sukob te prizeljkivao
politicki rivalitet, Dzemal mu je porucio da sa "pozicije predsjednika
Vlade SFRJ nije fer obracunavati se sa nekim ko nema ravnopravnu
politicku moc za raspravu". Radilo se o nekim razvojnim planovima u
Hercegovini za koje je Dzemal rekao da sa Pirijom o njima moze
raspravljati kad ne bude premijer.

Mostar ga je nepodijeljeno volio. Na utakmicama "Veleza", koji je u

njegovo vrijeme imao zvjezdane trenutke, dozivljavao je otvorene
ovacije prisutnih gledalaca. Bio je nevjerovatno omiljen u zapadnoj
Hercegovini. Tu je iza 1945. jednom zamolio Tita da se proseta Listicom,
sto je u to vrijeme izmijenilo politicku sliku o ovim krajevima. Slican je
odnos imao prema crepoljskim Srbima: tamo gdje su u ratu harali cetnici
Save Derikonje, Dzemal se slavio.

ZENE

Bilo je duhovitih kontakata sa ljudima. Jednom, 1976, u lovistu u

Brckom, dosao je neznanac za sto i poceo da se zali na svoju zenu.
Dzemal je saslusao njegove jadikovke i rekao: "Dobro, ja ne mogu da
vjerujem sta si ti meni sve ispricao. Odakle je tvoja zena?" "Iz
Rogatice", odgovorio je covjek. "Pa, i moja je iz Rogatice, nisu tako
zle", uzvratio je Dzema. "Auuuuu, kako mi je - tako mi je, dzaba sam
ja tebi ovo zborio", prokomentarisao je razocarani covjek i otisao. Ovo
je posluzilo za bezroj sala na racun Raze. Supruga Branka Mikulica imala
je problema sa cestim operacijama na bubrezima pa joj je nakon trece
operacije Dzemal rekao da ugradi ferslus - kako ne bi morala praviti isti
rez.

POROCI I VRLINE
Dzemal je imao problem sa "bacanjem" cigareta. Znao je toliko
strastveno pusiti cigarete da je u nekim periodima pusio i po pet kutija
"Kenta" dnevno. Ako bi prestao pusiti, dobijao bi na kilazi. Varakao se
cijeli zivot. Bio je gurman. Ljudi su to znali. Najjeftiniji sir, najskuplje
meso - bila je njegova deviza pri ishrani. Znao je praviti zelene salate i
lukmiru. Bio je jako ugladjen sa zenama i sa nepoznatim. Sa prijateljima i
poznanicima neposredan. Nije volio poltrone u okruzenju. Dao bi neki
karakteristican znak ocima ako ga je neko otvoreno hvalio ili mu
povladjivao. Osjecao se nelagodno ako bi ga gradjani docekali
ovacijama. Rekao bi da su ovacije namijenjene Titu a da "mi drugi
nemamo takvih zasluga".

Druzio se i sa nekim ljudima koji mu nisu bili prijatelji, ali on odnose

nije prekidao. Znao je reci da je nekad bolji stari neprijatelj nego novi
prijatelj. Zelio je mira i odmora i cudio se ljudima koji su stekli pravo za
penziju da jos uvijek teze blokirati prostor mladjim. Znao je za njih reci
da ce ih Beatlesi penzionisati a da on zeli otici iz aktivnog politickog rada
sa svojom generacijom.

Bavljenje politickim radom ili zauzimanje neke odgovorne funkcije u

drustvu smatrao je visokomoralnim poslom gdje je cin morala
preovladavao nad licnim interesom i zabljim pogledom.

OPROSTAJ
"Da znate kako tutnji i odzvanja tuga pregolema i bol u srcima
ljudskim u dolovima i u visinama kojima ste hodili", kazuje Branko
Mikulic na grobovima Raze i Dzemala Bijedica i dodaje: "Stali su ljudi
i mladi i stari, i djeca, stalo je sve sto se kretalo. I zaplakalo. Placimo,
imamo za kim."

Bila ga je puna ulica, kao da ga i sad gledam kako ide uz Brankovac,

uvijek veseo i raspolozen, sjeca ga se brico Salko Begovic. "Bio je
izrazito samostalna, naglaseno humanisticki izrazena licnost, zato on
nije bio samo moj prijatelj, vec nas prijatelj", zapisao je Todo
Kurtovic.

"Ima ljudi koji su sa cijelim svijetom na ti, takav je bio Dzema. Nije
se gromova bojao, kao da ih je izazivao da osvijetle njegov put od
gnijezda do zvijezda... Sta je njemu bilo, onolikom covjeku da zagrli
cio svijet...", zabiljezio je Enver Mehmedbasic.

Objavljeno u broju 99 DANA, 12. APRIL / TRAVANJ 1999.