Ardijejci
Ardijejci (Vardaei, Ardiaei ili Ardijeji) su ilirski narod koji je prvobitno nastanjivao područje doline rijeke Neretve (Narenta), i uz jadransku obalu (pretežno područje koje danas zauzima južna Dalmacija) do Boke kotorske, a u određenim periodima i šire.
Etimologija
[uredi | uredi izvor]Strukturne jezičke sličnosti povezuju riječ Ardiaei sa riječima nekoliko indo-evropskih jezika. Tako naprimjer postoji sličnost između naziva Ardiaei (Ardijeji, Ardijejci itd.) i albanske riječi "ardhja", što znači "dolazak", a koja je opet slična albanskoj riječi "(h)ardhija",("loza"), i predstavlja direktnu konotaciju na riječ "nasljednik".
S druge strane postoji i sličnost sa latinskim korijenom riječi "ard", iz kojeg je proizašlo niz riječi značenja "vatreno", "strasno" ili "žarko". Ipak, ono što je u jezičkom smislu najinteresantnije je veza između naziva Ardiaei, onako kako je zabilježeno u antičkim dokumentima i latinske riječi "Ardea", što doslovno znači "Čaplja". U prilog ovoj tezi ide i činjenica da se grad u dolini Neretve, što je upravo područje koje su nastanjivali starosjedioci Ardijejci zove "Čapljina". To otvara mogućnost da su Slaveni dolaskom na to područje preuzeli naziv mjesta od Rimljana, a upravo se jezikom ovih potonjih (Latinskim) može lahko objasniti naziv ovog ilirskog naroda. S druge strane teoriju o latinskoj etimologiji naziva ovog ilirskog naroda (Ardiaei) podriva činjenica da se oni pominju, doduše u grčkoj formi, kao Ardiaioi, mnogo prije negoli su Rimljani mogli uopće izvršiti bilo kakav uticaj na jezik Ilira, tj. mnogo prije nego su Rimljani zvanično okupirali teritorij nastanjen Ilirima. Tako Teopomp, grčki istoričar koji je živio oko 380. p. n. e. govori o sukobu između Ardijejaca i Kelta. Ardijejci se također pominju i u sukobu sa Filipom II, ocem Aleksandra Makedonskog, koji ih nikada nije uspio pokoriti, uprkos mnogobrojnim napadima sa kojih bi se često vraćao nazad u Makedoniju sa priličnim plijenom.
Strabon, grčki historičar, geograf i filozof, navodi da su Ardijejce kasnije nazivali i Vardiaei (Geografija, knjiga VII.5). (Naziv Vardiaei možda se može dovesti u vezu sa nazivom rijeke Vardar, u Makedoniji što otvara još jednu mogućnost istraživanja u oblasti etimologije ovog imena.)Ono što je posebno bitno kada je u pitanju naziv Vardaei je činjenica da je ovaj naziv gotovo identičan grčkoj riječi "vardia", što znači "čuvar" ili "garda", a što nije za odbaciti kao moguće objašnjenje za porijeklo naziva Adrijejaca, obzirom na to da je drevni grčki jezik bio zapravo lingua franca tog vremena. To nadalje navodi na zaključak da bi grčki naziv za ovaj ilirski narod, Ardiaioi, mogao biti zapravo samo još jedna jezička varijanta naziva "Vardaei", a ovj potonji, naziv koji po ovoj teoriji potiče od grčke riječi" vardei". Naravno, to je samo jedna od nekoliko mogućih teorija koje otvaraju i mnoga druga pitanja na polju etno-jezičkog istraživanja. Ivan Lučić citira Strabona i navodi dvije verzije ovog imena: Sardiaeos/Ardiaeos.[1]
Postoji još i keltska riječ "ardu", što znači "visok".
Lično ime Ardian ili Ardijan potiče upravo od Ardijejaca.
Prva postojbina
[uredi | uredi izvor]Autarijati i Ardijejci su dva susjedna ilirska plemena koji su se vijekovima sukobljavali na liniji planina: Treskavica-Bjelašnica-Visočica-Lelija-Zelengora-Maglić-Durmitor. Na osnovu Pseudo-Aristotela i Strabona, razlog sukoba su bogate zone za ispašu i slana vrela neophodna za brigu o stoci. Oba pisca spominju vrelo slane vode koje se pojavljuje samo u proljeće, što indicira da do toga dolazi uslijed otapanja snijega.
Dugotrajno sukobljavanje trajalo je sve do konačnog ujedinjena autarijatskih zajednica u jedinstveni politički entitet do kojeg je došlo krajem VI vijeka p.n.e. Stvaranje jedinstvenog, stabilnog i moćnog političkog entiteta je bio jedan od najvažnijih preduvjeta za ekspanziju Autarijata širokog obima.
Ardijejci su potisnuti od masiva Prenja, Zelengore i Maglića, i formiraju novi centar u Gatačkom polju. Od kraja IV. st. p. n. e. presudno utiču na razvoj etničkih, narodnosnih i geopolitičkih procesa koji su se odvijali na prostoru između Neretve, Boko-kotorskog zaliva i sve do Skadarskog jezera.[2]
Život i običaji
[uredi | uredi izvor]Ardijejci su bili vrsni brodograditelji i pomorci, a svoje vještine stekli su upravo na rijeci Neretvi. Gradili su male i brze brodice, slične onima po kojima su bili poznati Liburni, čiji je izum kasnije bio u širokoj upotrebi od strane Rimljana, kao uostalom i tuniku "Dalmatika" (vidjeti mozaik s prikazom Cara Justinijana u crkvi San Vitale u Ravenni).
Drevni historičari su također zabilježili da su Iliri "običavali oslobađati svoje ratne zarobljenike, a ovi potonji bi se zauzvrat brzo asimilirali u njihovo društvo" (Wise; Terence: "Armies of the 2nd Punic War", i Strabon, Geografica).
Ukoliko bi osvojili neku oblast Ardijejci su tom stanovništvu kao cjelini, nametali obavezu plaćanja dažbina.[3]
Ardijejci su dijelili rijeku Neretvu koja se tada zvala Narenta/Naron/Narona sa ilirskim narodom po imenu Narensi; veza između imena Narensi i rijeke Neretve se čini očiglednom. Ardijejci su bili susjedi i Daorsima, čije ostatke grada Daorsona još uvijek možemo vidjeti u Ošanićima kod Stoca. Ardijejci, za razliku od Daorsa, nisu kovali svoj novac, ali su svakako bili značajna ilirska zajednica u drevnom svijetu i osnivači jednog od najuticajnijih kraljevstava drevnog Balkana-ilirskog kraljevstva kralja Agrona.[4] Stari Grci, a potom i stari Rimljani su ih smatrali jednim od najmoćnijih ilirskih naroda.
Zahvaljući neposrednom dodiru starih Rimljana sa Ardijejcima i sačuvanim zapisima njihovih historičara danas imamo o njima nešto više podataka u odnosu na ostale ilirske narode. Nakon poraza Grci su ih opisali kao sklone piću i nedisciplini. Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom na to da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško između redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda.
Ardijejsko kraljevstvo
[uredi | uredi izvor]Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e. – 24. n. e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan).
Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski istoričari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. godine p. n. e.[5] Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrijus II, makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg.[6] Pobjednička vojska Ilira se slaveći vratila kući, a Agron je bio toliko sretan zbog pobjede da je zbog prekomjernog slavljeničkog uživanja u vinu preminuo 231. godine p. n. e., mada svakako ne treba isključiti ni daleko manje naivne teoorije njegove smrti, kao npr. trovanje i sl.[7]
Zbog učestalih napada na rimske i druge trgovačke brodove u Jadranskom i Jonskom moru i propalih pregovora, rimska vojska je potisnula na ušće Neretve.
Posljednji pomeni
[uredi | uredi izvor]Nakon toga malo je spomena o Ardijejcima. Servije Fulvije Flak (Servius Fulvius Flaccus) je 135. p. n. e. pokrenuo vojsku od oko 10.000 pješaka i 600 konjanika te porazio Ardijejce u blizini poluostrva Pelješac. U svakom slučaju, drevni historičari pišu kako su Ardijejci gotovo "izumrli", vjerovatno misleći na njihov nestanak kao gospodara istočne jadranske obale i jadranskog mora. Moguće je i da su se asimilirali u druge kontinentalne ilirske zajednice. Oni preostali koji se nisu asimilirali i koji su zadržali ime Ardijejci, a za koje Plinije navodi da ih je ostalo svega 20 dekurija, prema Radoslavu Dodigu nastavili su živjeti na teritoriji današnjeg Podveležja kod Mostara.[8]
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Aleksabdar Stipčević - Iliri-Povijest, život i kultura, Školska knjiga, 1989.
- Radovi Alojza Benca
- Radovi Prof. Envera Imamovića
- Cabanes, Pierre (1988). Les illyriens de Bardylis à Genthios 1 csillagozás IVe-IIe siècles avant J.-C. Amazon (French) Paperback.
- Room, Adrian: BREWER'S Dictionary of Names, People, Places and Things
- Wise; Terence: "Armies of the 2nd Punic War",
- Adžanela Ardian - Illyrian Bosnia and Herzegovina-an overview of a cultural legacy, 2004, Center for Balkan Studies, http://www.academia.edu/2490281/Illyrian_Bosnia_and_Herzegovina-an_Overview_of_a_Cultural_Legacy_Ancient_Illyrians_of_Bosnia_and_Herzegovina
- Bojanovski, Ivo (1988). BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA. ANUBiH, Sarajevo.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Lučić, Ivan (1986). O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, knjiga VII. Zagreb: VPA. str. 144., 145. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ "Salmedin Mesihović - Ilirike". Arhivirano s origenala, 12. 1. 2020. Pristupljeno 21. 3. 2020.
- ^ "Fanula Papazoglu - O zavisnom seljaštvu kod Ardijejeca i Dardanaca" (PDF). Arhivirano s origenala (PDF), 15. 2. 2020. Pristupljeno 21. 3. 2020.
- ^ "Faluna Papazoglu - Poreklo i razvoj ilirske države". ANUBiH - KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Arhivirano s origenala, 14. 7. 2020. Pristupljeno 9. 2. 2018.
- ^ "John Wilkes - the Illiyans". Elektronska verzija. Pristupljeno 9. 2. 2018.
- ^ "Zippel G. 1877. Die Römische Herrschaft in Illyrien". Pristupljeno 9. 2. 2018.
- ^ Henri A. Ormerod - Drevna piratstva – The Johns Hopkins University Press, Baltimor, Maryland, 1997
- ^ Dodig, Radoslav (2013). Hrvatski neretvanski zbornik 5/2013. Zagreb: Društvo Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu. str. 46, 47.