Mount Everest
| Mount Everest | |
|---|---|
| |
 Pogled na Mount Everest s juga | |
| Najviša tačka | |
| Visina | 8.848 m [3] 1. |
| Istaknutost | 1. |
| Spisak | Sedam vrhova Osamhiljadaši Najviša tačka države Ultra |
| Koordinate | 27°59′17″N 86°55′31″E / 27.98806°N 86.92528°E [4] |
| Geografija | |
  Mount Everest Lokacija u Nepalu | |
| Lokacija | Solukhumbu, Pokrajina br. 1, Nepal[1] Tingri, Xigazê, Tibet, Kina[2] |
| Države | Nepal i Kina |
| Lanac | Mahalangur Himal, Himalaji |
| Penjanje | |
| Prvi uspon | 29. maj 1953. Edmund Hillary i Tenzing Norgay |
| Normalna ruta | Jugoistočni greben (Nepal) |
Mount Everest (nepalski: सगरमाथा – Sagarmatha; tibetanski ཇོ་མོ་གླང་མ – Chomolungma; kineski: 珠穆朗玛 – Zhumulangma)[note 4] najviša je planina na svijetu (iznad nivoa mora) smještena u podlancu Mahalangur Himal na Himalajima. Njen je vrh u istočnom dijelu Himalaja, na granici između Kine i Nepala.[5] Visina od 8.848 m utvrdile su kineske i nepalske vlasti 2020.[6][7]
Mount Everest privlači mnoge penjače, uključujući i iskusne planinare. Postoje dvije glavne rute za penjanje, jedna se približava vrhu sa jugoistoka u Nepalu (poznata kao "standardna ruta"), a druga sa sjevera u Tibetu. Iako ne predstavlja značajne tehničke izazove za penjanje na standardnoj ruti, Everest predstavlja opasnosti kao što su visinska bolest, vremenske prilike i vjetar, kao i opasnosti od lavina. Do maja 2024. na Everestu je umrlo 340 ljudi. Preko 200 tijela ostalo je na planini i nije uklonjeno zbog opasnih uslova.[8][9]
Penjači se obično penju samo na dio uzvišenja Mount Everesta, jer se puna nadmorska visina planine mjeri od geoida, koji je približan nivou mora. Najbliže more vrhu Mount Everesta je Bengalski zaliv, udaljen skoro 700 km. Za približan uspon na cijeloj visini Mount Everesta, trebalo bi krenuti od ove obale, što je podvig postigao tim Tima Macartney-Snapea 1990. Penjači obično počinju svoj uspon iz baznih kampova iznad 5.000 m. Visina nadmorske visine koja se penje ispod ovih kampova varira. Sa tibetanske strane, većina penjača vozi direktno do sjevernog baznog logora. Na nepalskoj strani, penjači uglavnom lete u Katmandu, zatim Luklu i pješače do južnog baznog kampa, čineći uspon od Lukle do vrha na oko 6.000 m u visini.
Prve zabilježene napore da dostignu vrh Everesta napravili su britanski planinari. Kako Nepal u to vrijeme nije dozvoljavao strancima da uđu u zemlju, Britanci su nekoliko puta pokušali na ruti sjevernog grebena sa tibetanske strane. Nakon što je prva izviđačka ekspedicija Britanaca 1921. dostigla 7.000 m na Sjevernom prijevoju, ekspedicija iz 1922. pomakla je rutu sjevernog grebena do 8.320 m, što je prva zabilješka penjanja čovjeka iznad 8.000 m. Ekspedicija iz 1924. rezultirala je jednom od najvećih misterija na Everestu do današnjih dana: George Mallory i Andrew Irvine su 8. juna pokušali penjanje posljednji put, ali se nikada nisu vratili, što je izazvalo raspravu o tome da li su prvi stigli do vrha. Tenzing Norgay i Edmund Hillary napravili su prvi dokumentirani uspon na Everest 1953, koristeći rutu jugoistočnog grebena. Norgay je dostigao 8.595 m prethodne godine kao član švicarske ekspedicije 1952. Kineski alpinistički tim Wang Fuzhou, Gonpo i Qu Yinhua napravio je prvi prijavljeni uspon na vrh sa sjevernog grebena 25. maja 1960.[10]
Pukovnik George Everest bio je velški geodet, geograf i glavni mjeritelj u Indiji od 1830. do 1843. U njegovu čast vrh Chomolungma nazvan je Everest 1865.
Topografija
[uredi | uredi izvor]Po svom izgledu Mount Everest približno odgovara nepravilnoj piramidi, s tri strane i tri grebena. Prvi istraživači nazive su davali po stranama svijeta.
Strane Everesta su: Sjeverna strana, Istočna strana i Jugozapadna strana.
Grebeni su: Sjeveroistočni greben, Jugoistočni greben i Zapadni greben. Pored ova tri osnovna grebena na Everestu se nalazi i jedan manje morfološki dominantni, Sjeverni greben. Polazi sa sjeveroistočnog grebena na visini približno 8.000 m, spušta se u pravcu sjevera i završava se Sjevernim prijevojem, koji predstavlja vezu sa susjednom planinom Changtse. Prvi istraživči su konstatovali da je uspon ovim grebenom jedan od najjednostavnijih, što se kasnije pokazalo i tačnim.
Pored sjevernog postoji na kraju jugoistočnog grebena Južni prijevoj odakle se uzdže novi greben prema planini Lhotse. Treći je prijevoj Lho La, kojim je Everest spojen sa Khumbutseom. Ovaj prijevoj je i granica između Tibeta (Kina) i Nepala.
Okolina
[uredi | uredi izvor]Mount Everest je okružen lednicima. Sa sjeverne strane je Rongbuk, u koji utječu Istočni i Zapadni Rongbuk.
U neposrednoj blizini su planine: Changtse sa sjevera, Lhotse i Nuptse s juga i Khumbutse na zapadu. Dolina tišine odvaja Everest i njegov zapadni greben od grebena Lhotse-Nuptse.
Geologija
[uredi | uredi izvor]
Geolozi su podijelili stijene koje čine Mount Everest u tri jedinice koje se nazivaju formacije.[11][12] Svaka formacija odvojena je od druge rasjedima niskog ugla, zvanim detachmenti, duž kojih su nabijeni jedan preko drugog prema jugu. Od vrha Mount Everesta do njegovog podnožja ove kamene jedinice su Qomolangma formacija, Sjeverni prijevoj i Rongbuk formacija.
Qomolangma formacija, poznata i kao formacija Jolmo Lungama,[13] proteže se od vrha do vrha Žute trake, na oko 8.600 m iznad nivoa mora. Sastoji se od sivkastog do tamnosivog ili bijelog, paralelno lameliranog i slojevitog, ordovicijskog krečnjaka protkanog podređenim slojevima rekristaliziranog dolomita sa glinovitim sedimentom siltita. Gansser je prvi prijavio pronalazak mikroskopskih fragmenata krinoida u ovom krečnjaku.[14] Kasnija petrografska analiza uzoraka vapnenca iz blizine vrha otkrila je da se sastoje od karbonatnih peleta i fino fragmentiranih ostataka trilobita, krinoida i ostrakoda. Ostali uzorci su bili tako loše srezani i prekristalizirani da se njihovi izvorni sastojci nisu mogli odrediti. Debeli trombolitni sloj koji je prozračan bijelim vremenskim prilikama, debljine 60 m, sastoji se od podnožja "Tri stepenika" i baze vrha piramide Everesta. Ovo korito, koje izlazi na oko 70 m ispod vrha Mount Everesta, sastoji se od sedimenata zarobljenih, vezanih i cementiranih biofilmom mikroorganizama, posebno cijanobakterija, u plitkim morskim vodama. Formacija Qomolangma je razbijena od nekoliko rasjeda visokog ugla koji završavaju normalnim rasjedom niskog ugla, Qomolangma detachment. Ova odvojenost ga odvaja od žute trake koja leži ispod. Donjih pet metara formacije Qomolangma iznad ovog odreda je veoma deformisano.[11][12][15]
Najveći dio Mount Everesta, između 7.000 i 8.600 m, sastoji se od formacije Sjeverni prijevoj, od kojih Žuta traka čini gornji dio između 8.200 i 8.600 m. Žuta traka se sastoji od umetnutih slojeva mramora srednjeg kambrija koji sadrži diopsid-epidot, koji ima izraženu žućkasto smeđu boju, i muskovit-biotit filita i mramora. Petrografska analiza mramora sakupljenog sa oko 8.300 m otkrila je da se sastoji od čak pet posto ostataka rekristaliziranih krinoidnih košpica. Gornjih pet metara Žute trake koja leži pored Qomolangma je jako deformisana. Rasjedni kršnik debljine 5–40 cm odvaja je od formacije Qomolangma koja je iznad njega.[11][12][15]
Ostatak formacije Sjeverni prijevoj, izložen između 7.000 i 8.200 m na Mount Everestu, sastoji se od međuslojnog i deformisanog mramora, filita i manjeg mermera. Između 7.600 i 8.200 m, formacija Sjeverni prijevoj sastoji se uglavnom od biotit-kvarc-filita i hlorit-biotitnog filita interkaliranih sa manjim količinama biotit-sericit-kvarcnog mramora. Između 7.000 i 7.600 m, donji dio formacije Sjeverni prijevoj sastoji se od biotit-kvarcnog mramorainterkaliranog sa epidot-kvarcnim mramorom, biotit-kalcit-marc-kvarc mramor i tankih slojeva kvarta. Čini se da su ove metamorfne stijene rezultat metamorfizma dubokomorskog fliša srednjeg i ranog kambrija koji se sastoji od preslojnog, muljnog kamena, škriljevca, glinovitog pješčenjaka, vapnenačkog pješčenjaka, grauvake i pješčanog krečnjaka. Osnova formacije Sjeverni prijevoj je regionalna normalna rasjeda niskog ugla pod nazivom "Lhotse detachment".[11][12][15]
Ispod 7.000 m, formacija Rongbuk leži ispod formacije Sjeverni prijevoj i čini bazu Mount Everesta. Sastoji se od silimanit-ortoklas moramora i gnajsa razreda umetnutih brojnim pragovima i nasipima leukogranita u rasponu debljine od 1 cm do 1.500 m.[12][16] Ovi leukograniti su dio pojasa kasnog Oligocen-miocenskih intruzivnih stijena poznatih kao viši himalajski leukogranit. Nastali su kao rezultat djelomičnog topljenja paleoproterozojskih do ordovicijskih visokokvalitetnih metasedimentnih stijena Višehimalajske sekvence prije otprilike 20 do 24 miliona godina tokom subdukcije Indijske ploče.[17]
Mount Everest se sastoji od sedimentnih i metamorfnih stijena koje su rasjedane prema jugu preko kontinentalne kore sastavljene od arhejskih granulita Indijske ploče tokom kenozojske kolizije Indije i Azije.[18][19][20] Trenutna tumačenja tvrde da se formacije Qomolangma i Sjeverni prijevoj sastoje od morskih sedimenata koji su se akumulirali unutar epikontinentalnog pojasa sjevernog pasivnog kontinentalnog ruba Indije prije nego što se sudario s Azijom. Kenozojski sudar Indije i Azije kasnije je deformirao i metamorfozirao ove slojeve jer ih je gurnuo prema jugu i prema gore.[21][22] Formacija Rongbuk sastoji se od niza metamorfnih i granitnih stijena visokog kvaliteta koje su nastale izmjenom visokokvalitetnih metasedimentnih stijena. Tokom sudara Indije sa Azijom, ove stijene su gurnute dole i na sjever pošto su ih nadjačali drugi slojevi; zagrijani, metamorfizirani i djelimično otopljeni na dubinama od preko 15 do 20 kilometara ispod nivoa mora; a zatim potisnuti na površinu gurajući se prema jugu između dva glavna odreda.[23] Mount Everest raste za oko 2 mm godišnje.[24]
Fauna
[uredi | uredi izvor]Mali crni pauk skakač (Euophrys omnisuperstes) pronađen je na visinama do 6.700 m, što je vjerovatno najviše stanište jednog ne-mikroorganizma na Zemlji. Skriva se u pukotinama i hrani smrznutim insektima koje je donese vjetar. Također, postoji velika vjerovatnoća za postojanje mikroskopskog života, čak i na većim visinama.[25] Ptice, kao Anser indicus, viđene su u letu na velikim visinama planine, dok su čavke primijećene na visinama do južnog prijevoja (7.920 m).
Alpinizam
[uredi | uredi izvor]Rute penjanja
[uredi | uredi izvor]
Dvije su glavne rute za penjanje: jugoistočna iz Nepala i sjeveroistočna iz Tibeta, kao i druge, koje su manje u upotrebi. Hillary je koristio jugoistočni, tehnički lakši pristup. U pohod se kreće iz odgovarajućih baznih kampova s obje strane planine.
Zona smrti
[uredi | uredi izvor]Zona iznad 8.000 m naziva se Zona smrti zbog velikih prijetnji po život penjača, uzrokovanih hladnoćom i smrzavanjem, nedostatkom kisika, jakim vjetrom i klizanjem. Osoba koja je povrijeđena i ne može sama hodati u smrtnoj je opasnosti jer je nošenje drugog gotovo nemoguće. Helikopter ne može doći na tu visinu. Zaključno s 2019. godinom, više od 300 ljudi izgubilo je život penjući se na planinu,[26] a više od 200 tijela nikad nije prikupljeno.[27] Neka su vidljiva nedaleko od staza za penjanje.
Prve ekspedicije
[uredi | uredi izvor]prva britanska ekspedicije 1921. bila je prva koja je otkrila pristup na vrh sa sjeverne strane. Bila je to istraživačka ekspedicija bez opreme za stvarne pokušaje uspona na planinu. Dospjeli su do Sjevernog prijevoja na visini 7.007 m.
Britanci su organizovali novu ekspediciju 1922. George Finch je prvi puta planinario koristeći dodatni kisik kao pomoć pri usponu. Dostigao je visinu 8.320 m, što je bio prvi ljudski uspon iznad 8.000 m. George Mallory i Felix Norton preduzeli su i drugi neuspješni pokušaj, kada je grupu penjača pogodila lavina, te je sedam lokalnih nosača poginulo.
Sljedeća ekspedicija organizovana je 1924. George Mallory, koji je po prvi put nosio opremu s pomoćnim kisikom, i Andrew Irvine preduzeli su 8. juna 1924. pokušaj osvajanja rutom sjeverni prijevoj – sjeverni greben – sjeveroistočni greben, odakle se nikad nisu vratili. Malloryjevo tijelo pronađeno je 1. maja 1999. u snježnom bazenu na sjevernoj strani.
U proljeće 1952. švicarska ekspedicija predvođena Edouardom Wyss-Dunantom dobila je dopuštenje za uspon iz Nepala. Ekspedicija je ustanovila rutu preko lednika Khumbu i popela se do južnog prijevoja na visini 7.986 m. Raymond Lambert i Šerpa Tenzing Norgay uspjeli su doseći približnu visinu 8.595 m na jugoistočnom grebenu, postavivši novi visinski rekord. Tenzingovo iskustvo bilo je korisno kada je angažovan u britanskoj ekspediciji 1953.[28]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Geography of Nepal: Physical, Economic, Cultural & Regional By Netra Bahadur Thapa, D. P. Thapa Orient Longmans, 1969.
- ^ Položaj vrha Mt. Everesta na međudržavnoj granici jasno je prikazan na detaljnim topografskim kartama, uključujući zvanične nepalske karte.
- ^ Zasnovano na mjerenjima visine snježne kape 1999. i 2005, ne na mjerenju stjenovitog vrha.
- ^ WGS84 koordinate koje su date ovdje izračunate su pomoću detaljnog topografskog mapiranja i podudaraju se s podacima na sajtu AdventureStats Arhivirano 8. 1. 2014. na Wayback Machine. Nije vjerovatno da je greška veća od 2". Koordinate koje pokazuju da je Mt. Everest više od jedne minute dalje istočno koje su se donedavno pojavljivale u ovom članku (na EN Wiki) i koje se još pojavljuju na Wikipediji na nekim drugim jezicima nisu tačne.
- ^ Bishart, Andrew (4. 5. 2016). "China's New Road May Clear a Path for More Everest Climbers". National Geographic. Arhivirano s originala, 21. 9. 2018.
- ^ "Mount Everest is two feet taller, China and Nepal announce". National Geographic. Arhivirano s originala, 8. 12. 2020. Pristupljeno 8. 12. 2020.
- ^ Joe Phelan (Oct 28, 2022). "Is Mount Everest really the tallest mountain on Earth? It depends how you measure height". livescience.com. Future US, Inc. Arhivirano s originala, 26. 12. 2021. Pristupljeno 27. 4. 2023.
Researchers have measured Mount Everest many times over the past few decades, but the latest assessment, announced in November 2021, puts it at 29,031.69 feet (8,848.86 meters), which is almost 5.5 miles (8.8 kilometers) tall.
- ^ "How Many Dead Bodies Are On Mount Everest?". climbernews.com. Climber News. 7. 11. 2022. Arhivirano s originala, 5. 10. 2024. Pristupljeno 27. 4. 2023.
As of November 2022, 310 people have died while attempting to climb Mount Everest.
- ^ Rachel Nuwer (8. 10. 2015). "Death in the clouds: The problem with Everest's 200+ bodies". BBC. Arhivirano s originala, 5. 10. 2024. Pristupljeno 27. 4. 2023.
- ^ Lewis, Jon E. (2012). "Appendix 1". The Mammoth Book of How it Happened – Everest. Little, Brown Book Group. str. 212. ISBN 978-1-78033-727-2.
- ^ a b c d Yin, C.-H., and S.-T. Kuo. 1978. "Stratigraphy of the Mount Jolmo Langma and its north slope." Scientia Sinica. v. 5, pp. 630–644
- ^ a b c d e Sakai, H., M. Sawada, Y. Takigami, Y. Orihashi, T. Danhara, H. Iwano, Y. Kuwahara, Q. Dong, H. Cai, and J. Li. 2005. "Geology of the summit limestone of Mount Qomolangma (Everest) and cooling history of the Yellow Band under the Qomolangma detachment." Island Arc. v. 14 no. 4 pp. 297–310.
- ^ "Geology of Mount Everest". everest1953.co.uk. Arhivirano s originala, 24. 6. 2016. Pristupljeno 13. 11. 2018.
- ^ Gansser, A. 1964. Geology of the Himalayas, John Wiley Interscience, London, 1964 289 pp.
- ^ a b c Myrow, P.M., N.C. Hughes, M.P. Searle, C.M. Fanning, S.-C. Peng, and S.K. Parcha, 2009, "Stratigraphic correlation of Cambrian Ordovician deposits along the Himalaya: Implications for the age and nature of rocks in the Mount Everest region". Geological Society of America Bulletin. v. 121, no. 3–4, pp. 323–332.
- ^ Searle, M.P. (1999) "Emplacement of Himalayan leucogranites by magma injection along giant sill complexes: examples from the Cho Oyu, Gyachung Kang and Everest leucogranites (Nepal Himalaya)". Journal of Asian Earth Sciences. v. 17, no. 5–6, pp. 773–783.
- ^ Guo, Z., and M. Wilson (2012) "The Himalayan leucogranites: Constraints on the nature of their crustal source region and geodynamic setting." Gondwana Research. v. 22, no. 2, pp. 360–376.
- ^ "Tectonic Motion: Making the Himalayas". Nature on PBS. 11. 2. 2011. Arhivirano s originala, 12. 5. 2022. Pristupljeno 6. 2. 2016.
- ^ "The Himalayas: Two continents collide". USGS. 5. 5. 1999. Arhivirano s originala, 10. 5. 2020. Pristupljeno 6. 2. 2016.
- ^ "Press Release: An Earth Plate Is Breaking in Two". www.columbia.edu. Arhivirano s originala, 18. 5. 2017. Pristupljeno 6. 2. 2016.
- ^ Myrow, P.M., N.C. Hughes, T.S. Paulsen, I.S. Williams, S.K. Parcha, K.R. Thompson, S.A. Bowring, S.-C. Peng, and A.D. Ahluwalia. 2003. "Integrated tectonostratigraphic reconstruction of the Himalaya and implications for its tectonic reconstruction." Earth and Planetary Science Letters. vol. 212, pp. 433–441.
- ^ Myrow, P.M., N.C. Hughes, J.W. Goodge, C.M. Fanning, I.S. Williams, S.-C. Peng, O.N. Bhargava, S.K. Tangri, S.K. Parcha, and K.R. Pogue. 2010. "Extraordinary transport and mixing of sediment across Himalayan central Gondwanaland during the Cambrian-Ordovician." Geological Society of America Bulletin. vol. 122, pp. 1660–1670.
- ^ Searle, M. 2012. Colliding Continents: A geological exploration of the Himalaya, Karakoram, & Tibet. Oxford University Press, Oxford. 464 pp. ISBN 978-0-19-965300-3
- ^ Han, X., Dai, J.G., Smith, A.G., Xu, S.Y., Liu, B.R., Wang, C.S., and Fox, M., 2024. "Recent uplift of Chomolungma enhanced by river drainage piracy." Nature Geoscience. published online September 30, 2024, pp.1-7.
- ^ Wanless, F.R. (1975). "Spiders of the family Salticidae from the upper slopes of Everest and Makalu". Britansko arahnološko društvo. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ^ Chris Meritt. "Mount Everest Deaths Statistics by Year (1922-2019)". climbinggearlab.com. Arhivirano s originala, 20. 9. 2019. Pristupljeno 1. 10. 2020.
- ^ Rachel Nuwer. "Death in the clouds: The problem with Everest's 200+ bodies". BBC Future.
- ^ "Tenzing Norgay GM". Arhivirano s originala, 14. 4. 2007. Pristupljeno 21. 6. 2007.
Dodatna literatura
[uredi | uredi izvor]- Astill, Tony (2005). Mount Everest: The Reconnaissance 1935.
- Boukreev, Anatoli; DeWalt, G. Weston (1997). The Climb: Tragic Ambitions on Everest. Saint Martin's Press. ISBN 978-0-312-16814-8.
- Hillary, Edmund (1953). High Adventure. London: Hodder & Stoughton.
- Holdich, Thomas (1911). . Encyclopædia Britannica. 10 (11. izd.). str. 7.
- Messner, Reinhold (1989). The Crystal Horizon: Everest – the first solo ascent. Seattle: The Mountaineers. ISBN 978-0-89886-207-2.
- Murray, W.H. (1953). The Story of Everest, 1921–1952. London: J.M. Dent & Sons.
- Norgay, Tenzing; Ullman, Ramsey James (1955). Tiger of the Snows. New York: Putnam.
- Tilman, H.W. (1952). Nepal Himalaya. Cambridge University Press.
- Washburn, Bradford (novembar 1988). "Mount Everest: Surveying the Third Pole". National Geographic. Vol. 174 no. 5. str. 652–659. ISSN 0027-9358. OCLC 643483454.
- Fleetwood, Lachlan (maj 2022). Science on the Roof of the World: Empire and the Remaking of the Himalaya. Science in History. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-1-009-12311-2.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Stranica o Mt. Everestu na National Geographicu
- Stranica o Mt. Everestu na PBS-u
- Kraljevsko geografsko društvo o Mt. Everestu Arhivirano 23. 4. 2009. na Wayback Machine
- Interaktivno penjanje na Mt. Everest s Discovery Channelom
- Mount Everest na Summitpostu
- Godišnja statistika stizanja na vrh i smrtnih slučajeva
- Vodič za penjanje na Mt. Everest
- Praćenje ekspedicija na internetu, različitim rutama, pri usponu na Mount Everest
