Korejski jezik
Korejski 한국어, 조선말 Hangugeo, Chosŏnmal | |
---|---|
Države govorenja | Južna Koreja Sjeverna Koreja |
Regije govorenja | Uglavnom se govori u Jugoistočnoj Aziji |
Broj govornika | 78 milijuna |
Rang | 17. |
Klasifikacija | Izolirani jezici ili Altajski |
Službeni status | |
Služben u | Južna Koreja Sjeverna Koreja |
Regulatori | - |
Jezični kôd | |
ISO 639-1 | ko |
ISO 639-2 | kor |
ISO 639-3 | {{{iso3}}} |
SIL | kor |
Korejski jezik (한국어 / 조선말; ISO 639-3: kor) službeni je jezik Sjeverne i Južne Koreje. To je također jedan od dva službena jezika u pokrajini Yanbian u Kini. Ukupno preko 66.305,000 govornika, od toga 42,000,000 u Južnoj Koreji (1986); 20,000,000 u Sjevernoj Koreji (1986); 1.920,000 u Kini (2000) gdje su etnički poznati kao Chaoxian; 670,000 u Japanu (1988); 149,000 u Ruskoj federaciji (2002). Nepoznat broj u Bangkoku, Tajland.
Kroz povijesna razdoblja korejski se jezik dijeli na stari korejski, srednji korejski, moderni korejski i današnji korejski.
Dijalekti: ch’ungch’ongdo, cheju, chollado, hamgyongdo, hwanghaedo, kyongsangdo, p’yong’ando, seoulski[1].
Nekada je korejski jezik bio pisan Hanja (kineskim) pismom. U 15. je stoljeću nacionalni sustav pisanja, danas poznat pod imenom Hangul, razvijen od strane korejskog kralja Sejonga Velikog.