Budimpeštanski memorandum
| Budimpeštanski memorandum | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Memorandum o garancijama bezbjednosti u vezi pristupanja Ukrajine Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja | |||||||||||
| Generalno | |||||||||||
| Tip sporazuma | međunarodni | ||||||||||
| Jezici | |||||||||||
| Potpisivanje | 5. 12. 1994. Budimpešta | ||||||||||
| Stranke | |||||||||||
| |||||||||||
Memorandum o garancijama bezbjednosti u vezi pristupanja Ukrajine Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja (ukr. Мемора́ндум про гара́нтії безпе́ки у зв'язку́ з приєдна́нням Украї́ни до Догово́ру про нерозповсю́дження я́дерної збро́ї; rus. Меморандум о гарантиях безопасности в связи с присоединением Украины к Договору о нераспространении ядерного оружия; kolokvijalno poznat kao Budimpeštanski memorandum (engleski: Budapest Memorandum on Security Assurances, ruski: Будапештский меморандум) je naziv za dokument kojeg su 5. decembra 1994. u Budimpešti potpisali predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva i Ukrajine.[1]
To nije bio formalni ugovor, već diplomatski dokument kojim su zemlje potpisnice obećale jedna drugoj, mirni proces nuklearnog razoružanja bivših sovjetskih republika (Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan) nakon raspada Sovjetskog Saveza.[1] On je na neki način bio nastavak procesa započetih nakon potpisivanja Ugovora o neširenju nuklearnog oružja - 1967.
Sam dokument su taj dan potpisali ukrajinski predsjednik Leonid Kučma, ruski predsjednik Boris Jeljcin, britanski premijer John Major i američki predsjednik Bill Clinton, a kasnije i ostali.
Tim memorandumom se Ukrajina obvezala ukloniti svo nuklearno oružje iz sovjetskih vremena sa svog teritorija, i prebaciti ga u Rusiju na razgradnju i uništenje, istovremeno je i potpisala Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. S druge strane zemlje potpisnice Rusija, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, obavezale su se da neće prijetnjama ili upotrebom sile raditi ništa protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Ukrajine. Isto tako su se obavezale i da se neće koristiti ekonomskim pritiscima da podrede Ukrajinu vlastitim interesima.[1]
Budimpeštanski memorandum, postao je ponovno aktualan nakon što je 16. marta 2014. na Krimu proveden Referendum o statusu Krima, na kojem se većina glasača odlučila za razlaz sa Ukrajinom i pridruživanje sa Rusijom. Danas se na njega uglavnom pozivaju zapadni diplomati (Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada i premijer privremene ukrajinske vlade Arsenij Jacenjuk[1]) koji optužuju Rusiju da time flagrantno krši potpisani dokument.
Rusi se uglavnom brane tako, što podsjećaju kritičare da su i oni sebi uzimali slična prava kad im je to odgovaralo (Ujedinjeno Kraljevstvo - Referendum o statusu Falklanda mart 2013.) a sve ostale na Priznanje nezavisnosti Kosova kojim je po njima srušen Helsinški dogovor iz 1975. koji je obavezivao sve zemlje potpisnice da će se držati principa o nepovredivosti zatečenih granica nakon Drugog svjetskog rata, odnosno da neće posezati za silom i da će poštovati načela teritorijalnog integriteta tadašnjih zemalja potpisnica, kojih je bilo 35, a među njima i Ukrajina i SSSR.
Za čikaškog profesora prava i direktora međunarodnog centra za kontolu naoružanja sa univerziteta DePaul - Barry Kellmana, problem oko Budimpeštanskog memoramduma je puno složeniji, jer je on s jedne strane obavezujući za potpisnike, ali ne postoji instrumentarij koji bi ih prisilio da ga se drže.[1]
Na kraju profesor Kellman zaključuje da postoji i čitav niz drugih međunarodnih pravnih akata, koji obavezuju Rusiju da poštuje ukrajinski teritorijalni integritet - uključujući pravila Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju i Povelju Ujedinjenih naroda.[1]