Ukrajinski jezik
Ukrajinski jezik українська мова/ukrajinska mova | |
---|---|
Regije govorenja | Istočna Evropa |
Države govorenja | Ukrajina, Rusija, Kazahstan, Moldavija, Mađarska, Bjelorusija, Rumunija, Poljska, Slovačka, Češka, BiH, Hrvatska, Srbija |
Jezička porodica |
|
Broj govornika | 30 miliona (2007)[1] |
Službeni status | |
Služben u | Ukrajina, Pridnjestrovlje (nepriznata država unutar Moldavije), Vojvodina (Srbija) |
Regulator(i) | Ukrajinska nacionalna akademija nauka, Institut za ukrajinski jezik |
Jezički kod | |
ISO 639-1 | uk |
ISO 639-2 / 5 | ukr |
ISO 639-3 | ukr |
Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika |
Ukrajinski jezik (українська мова, u transliteraciji: ukrajinska mova) jeste slavenski jezik iz grupe istočnoslavenskih jezika.
Historija
[uredi | uredi izvor]Ukrajinski jezik, koji, kao i ruski i bjeloruski (s kojima dijeli visok stepen međusobne razumljivosti), vodi porijeklo od staroruskog jezika, imao je kao književni jezik 2 faze razvoja: od 14. do sredine 18. vijeka trajao je period staroukrajinskog jezika, a od 18. vijeka počinje stvaranje savremenog ukrajinskog književnog jezika. Na specifičnosti uobličavanja ukrajinskog kao posebnog istočnoslavenskog književnog jezika presudno su utjecale historijske okolnosti u kojima su se od 12. do 18. vijeka nalazili govorni predstavnici istočnoslavenskih dijalekata, na osnovu kojih se formirao prvo staroukrajinski, a zatim i savremeni ukrajinski jezik. U 12. i početkom 13. vijeka Kijevska Rusija kao država postaje sve slabija, a pojedine kneževine u njenom sastavu sve samostalnije. Zatim dolazi do tatarsko-mongolske najezde (od 13. do 15. vijeka), dok zapadni i jugozapadni dijelovi zemlje potpadaju pod vlast Litvanije, Poljske i Ugarske (iz tog su perioda mnogi polonizmi u ukrajinskom jeziku), da bi se nekoliko vijekova razvijali odvojeno. To je vodilo postepenoj etničkoj i jezičkoj diferencijaciji Istočnih Slavena, koji su u tom pogledu dotad bili uglavnom jedinstveni, uz izvjesne dijalekatske razlike. Iz tih razlika razvijaju se maloruski (danas ukrajinski) dijalekti: jugoistočni, jugozapadni i sjeverni, čije su crte u različitom obimu prisutne u staroukrajinskom jeziku. Borba protiv poljske i litvanske vlasti završila se ratom (1648-1654), u kojem su pobijedili Ukrajinci pod vodstvom Bogdana Hmeljnickog, a Ukrajina je ponovo pripojena Rusiji.
Za konstituiranje staroukrajinskog kao književnog jezika, pored književnih djela, važni su bili filološki radovi, prije svega gramatika Lavrentija Zizanija (1596) i ruskoslavenski rječnik Pamve Berinde (1627). U 17. vijeku počinje se formirati ukrajinska nacija. Poslije izvjesnog perioda u kojem nije postojala čvrsta književnojezička norma, književni jezik istočne Ukrajine postepeno postaje ukrajinski književni jezik. Jedna od najkarakterističnijih osobina tog jezika jeste sinteza dijalekatskih, folklornih i kolokvijalnih elemenata s tradicijom staroruskog književnog jezika, koja u novom ukrajinskom književnom jeziku dobija posebne stilske funkcije.
Takav ukrajinski jezik dobio je prvo izrazito umjetničko otjelotvorenje u djelu Eneida Ivana Kotljarevskog, ali je osnova njegove gramatičke, leksičke i fonetske norme bila postavljena djelima Tarasa Ševčenka, a zatim i Lesje Ukrajinke, Ivana Franka i drugih pjesnika i pisaca.
Ukrajinska književnost, kao i ruska i bjeloruska, ima svoj neposredni početak u književnosti Kijevske Rusije. U 16. i 17. vijeku nastaju djela polemičkog sadržaja (I. Višenski), silabička poezija i drama (G. D. Smotricki, A. Rimša) pod utjecajem poljske književnosti, i besjednička proza (P. Berinda), Krajem 17. i početkom 18. vijeka značajni su i tzv. kozački ljetopisi. U drugoj polovini 18. vijeka stvara veliki filozof, pjesnik i pedagog Grigorije Skovoroda, autor lirskih i satiričnih stihova i basni u prozi. Nova ukrajinska književnost počinje krajem 18. vijeka djelima pjesnika i dramaturga Ivana Kotljarevskog. Umjesto dotadašnjeg crkvenoslavenskog on u književnost uvodi narodni jezik. Po ugledu na Kotljarevskog na prelasku iz 18. u 19. vijek tako pišu i drugi pisci (npr, P. Gulak-Artemovski, J. Grebinka i J. Kvitka-Osnovjanenko, rodonačelnik nove ukrajinske proze, koja nastavlja tradiciju ukrajinske burleske i ima crte prosvjetiteljskog realizma).
Od 20-ih do 40-ih godina 19. vijeka u ukrajinskoj književnosti dominira romantizam. Proces formiranja nove ukrajinske književnosti završio je Taras Ševčenko (pjesničkim zbornikom Kobzar, poemom Gajdamaki i drugim djelima). Njegovim djelima počinje tradicija koja se nastavlja u realizmu (M. Vovčok, I. Nečuj-Ljevicki, P. Mirni itd.). Drugi pravac, usmjeren ka stvaranju književnosti koja bi njegovala ukrajinski patriotizam i imala vjersko-didaktičku ulogu, započinje pisac i teoretičar Pantelejmon A. Kuliš. Krajem 19. i početkom 20. vijeka stvaraju i Ivan Franko, Lesja Ukrajinka, Mihail Kocjubinski, Vasilije S. Stefanik, Vladimir K. Viničenko i dr.
Početkom 20. vijeka uzimaju maha nove struje: simbolizam, neoklasicizam, futurizam (O. Oles, M. Semenko). Njihov utjecaj osjeća se i u djelovanju brojnih postrevolucionarnih književnih društava. 20-ih godina stvaraju pjesnici Maksim Rilski, Pavlo Tičina, Leonid Pervomajski i drugi, ali se u 30-im takav razvoj ukrajinske književnosti zaustavlja. Iz perioda oštre staljinističke represije ukrajinska književnost ulazi u period socrealizma. Nakon 1954. i političkog "otopljavanja" ukrajinska književnost vraća se dugo marginaliziranim temama (posebno I. Drač, O. Gončar, M. Steljmah, B. Olijnik, V. Korotič i drugi), tražeći i nove izražajne mogućnosti.
Sličnost sa drugim slavenskim jezicima
[uredi | uredi izvor]S leksičkog aspekta, ukrajinskom je najbliži bjeloruski (84% zajedničkog vokabulara), zatim poljski (70%), bosanski/crnogorski/hrvatski/srpski (68%), slovački (66%) i ruski jezik (62%).[2]
Karte
[uredi | uredi izvor]-
Razlika u rasprostiranju ukrajinskog jezika po rejonima (2001)
-
Razlika u rasprostiranju ukrajinskog jezika po oblastima (2001)
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Nationalencyklopedin: "Världens 100 största språk 2007" (100 najvećih jezika na svijetu 2007)
- ^ Мови Європи: відстані між мовами за словниковим складом (Jezici Evrope: razlike prema sastavu vokabulara) Arhivirano 1. 5. 2015. na Wayback Machine (ukr)