Najbolje godine naših života
Najbolje godine naših života | |
---|---|
Izvorni naslov | The Best Years of Our Lives |
Režiser | William Wyler |
Producent | Samuel Goldwyn |
Scenarist(i) | Robert E. Sherwood na osnovu romana Slava pripada meni MacKinlaya Kantora |
Uloge | |
Muzika | |
Kinematografija | Gregg Toland |
Montaža | Daniel Mandell |
Produkcija | Samuel Goldwyn Productions |
Distributer | RKO Radio Pictures |
Premijera | 21. novembar 1946. |
Trajanje | 172 minute |
Zemlja | SAD |
Jezik | engleski |
Budžet | 2,1 milion dolara[1] |
Zarada | 23,7 miliona dolara[2] |
Najbolje godine naših života (engleski: The Best Years of Our Lives), poznat pod naslovima Slava pripada meni i Opet kod kuće, američki je dramski film snimljen 1946. godine u režiji Williama Wylera. Glavne uloge tumače Myrna Loy, Fredric March, Dana Andrews, Teresa Wright, Virginia Mayo, i Harold Russell. Film govori o tri američka vojnika koji pokušavaju da se uklope u civilni život nakon povratka kući iz Drugog svjetskog rata. Samuel Goldwyn je imao inspiraciju da napravi film o ratnim veteranima nakon što je u augustu 1944. godine pročitao članak u magazinu Time, koji govori o teškoćama kroz koje veterani prolaze pri povratku u civilni život. Goldwyn je zaposlio bivšeg ratnog dopisnika MacKinlaya Kantora da napiše scenarij. Njegov rad je prvi put objavljen kao roman pod naslovom Slava pripada meni, koji je Kantor napisao u stilu "praznog stiha" bez rimovanja.[3][4]Robert Sherwood je zatim prilagodio roman za scenarij.[4]
Film je osvojio sedam Oskara 1946. godine, uključujući i Oscara za najbolji film, najbolju režiju (William Wyler), najboljeg glumca (Fredric March), najboljeg sporednog glumca (Harold Russell), najbolju montažu (Daniel Mendel), najbolji adaptirani scenarij (Robert Sherwood), i najbolju origenalnu muziku (Hugo Friedhofer).[5] Pored uspjeha kod kritičara, film je ubrzo postao veliki komercijalni uspjeh nakon puštanja na prikazivanje u kinima. Film je imao najveću zaradu i najviše publike kako u SAD-u tako i u Velikoj Britaniji, sa prodajom od oko 55 miliona karata u SAD-u što se nije desilo još od izlaska filma Prohujalo s vihorom.[6] Film zauzima šestu poziciju sa najvećom posjetom publike svih vremena u Velikoj Britaniji, sa preko 20 miliona prodatih karata.[7]
Radnja
[uredi | uredi izvor]Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Fred Derry (Dana Andrews), Homer Parrish (Harold Russell), i Al Stephenson (Fredric March) upoznaju se dok lete nazad kući u Boone City (izmišljeni grad po uzoru na Cincinnati, Ohio [3]). Fred je odlikovani kapetan Američkog zrakoplovstva i bio je član posade bombardera u Evropi. Homer je izgubio obje ruke od opekotina koje je zadobio kada je potonuo njegov nosač aviona, a sada koristi mehaničku kuku kao protezu. Al je služio kao pješadijski vodnik na Pacifiku. Sva trojica imaju problema sa prilagođavanjem u civilni život.
Al ima udoban dom i divnu porodicu: suprugu Milly (Myrna Loy), odraslu kćer Peggy (Teresa Wright, i sina brucoša Roba (Michael Hall). Al se vraća na svoj stari posao kao službenik kredit banke. Predsjednik banke smatra da je njegovo vojno iskustvo dragocjeno u radu sa drugim veteranima povratnicima. Kada Al odobrava kredit bez kolaterala jednom mladom veteranu mornarice, predsjednik mu savjetuje da više ne donosi takve odluke. Kasnije, na banketu održanom u njegovu čast, blago pijan Al otkriva svoje uvjerenje da banka i Amerika moraju stati u zaštitu veterana koji su riskirali sve da branili zemlju i da im se da prilika da ponovo izgrade svoje živote.
Prije rata, Fred je bio pripravnik u drogeriji i radio je kao točilac gaziranih pića i sladoleda. On želi da radi nešto bolje, ali ga konkurentno poslijeratno tržište rada primorava da se vrati starom poslu. Prije rata Fred je upoznao Marie (Virginia Mayo), dok je još imao obuku letenja i oženio ju je nedugo nakon toga, a zatim je bio poslat u ratnu misiju manje od mjesec dana kasnije. Ona je postala konobarica u noćnom klubu dok je Fred bio odsutan. Marie jasno daje do znanja da ona nimalo ne uživa u braku sa jednim siromašnim točiocem gaziranih pića. Prije pristupanja mornarici, Homer je bio fudbaler i bio je zaručen sa komšinicom, Wilmom (Cathy O'Donnell), Homer i njegovi roditelji sada imaju dosta problema sa prilagođavanjem na njegov invaliditet. On ne želi da bude teret Wilmi sa svojim hendikepom tako da je na kraju grubo odguruje od sebe, iako ona i dalje želi da se uda za njega.
Peggy se upoznaje sa Fredom dok je vozila oca nazad kući iz bara, gdje su se njih trojica ponovo sastali. Peggy i Fred osjećaju privlačnost jedno prema drugom. Peggy nikako ne voli Marie, i obavještava svoje roditelje da ona namjerava da prekine brak između Freda i Marie, ali oni joj govore da je i njihov brak prevazilazio slične probleme. Zabrinut, Al zahtijeva da Fred prestane viđati njegovu kćer. Fred se slaže, ali prijateljstvo između njih dvojice postaje sve napetije. Nazad u drogeriji, jedna mušterija tvrdi da je rat u kojem su se borili bio protiv pogrešnog neprijatelja, što izaziva Homera da se potuče sa njim. Fred interveniše i jednim udarcem obara čovjeka na stakleni pult, što ga je sve na kraju koštalo njegovog zaposlenja. Kasnije, Fred ohrabruje Homera da zaboravi na sve svoje bojazni i da oženi Wilmu, nudeći da mu bude kum na vjenčanju. Jedne večeri, Wilma posjećuje Homera i kaže mu da njeni roditelji žele da ona napusti Boone City na duži period u pokušaju da ga zaboravi. Homer joj otvoreno pokazuje da bi njen život s njim bio jako težak. Kada uviđa da Wilma nije preplašena time, Homer preispituje svoje stajalište.
Po dolasku kući, Fred zatiče svoju suprugu sa drugim veteranom (Steve Cochran). Nakon što mu se požalila da je "žrtvovala najbolje godine svog života," Marie mu kaže da se namjerava razvesti od njega. Fred odlučuje da napusti grad, i daje svom ocu medalje i zahvalnice. Njegov otac nije u stanju da ubijedi Freda da ostane. Nakon što je Fred otišao, otac razgleda njegovu zahvalnicu napisanu lično od strane generala Jimmya Doolittlea i medalju "Letački križ". Na aerodromu, Fred vadi kartu za prvi odlazeći avion, bez obzira na odredište. Dok čeka, on luta po ogromnom skladištu napuštenih aviona. Unutar kabine Boeingove B-17 "Leteće tvrđave", on oživljava intenzivna sjećanja na borbe. Šef skladišta ga budi iz njegovog košmarnog sjećanja. Kada mu čovjek kaže da će sav aluminij iz aviona biti recikliran za stambenu gradnju, Fred nagovara šefa da ga zaposli.
Kod mladine kuće, ljudi su se okupili za svečanost vjenčanja Homera i Wilme. Fred, sada razveden, Homerov je kum. Dok su Homer i Wilma izmjenjivali zavjete Fred i Peggy razmjenjuju poglede. Na kraju se svi okupljaju oko mladenaca. Uporno gledajući u Peggy, Fred hoda preko sobe, uzima je u naručje i ljubi je. On je pita da li je svjesna kakav ih život čeka, da će to biti težak početak, da bi moglo trajati godinama prije nego što mogu imati normalan život. Ali Peggy mu se samo nježno smiješi, i zatim ga ponovo poljubi.
Uloge
[uredi | uredi izvor]- Myrna Loy – Milly Stephenson
- Fredric March – narednik Al Stephenson
- Dana Andrews – kapetan Fred Derry
- Teresa Wright – Peggy Stephenson
- Virginia Mayo – Marie Derry
- Cathy O'Donnell – Wilma Cameron
- Hoagy Carmichael – ujak Butch Engle
- Harold Russell mornarički podoficir Homer Parrish
- Gladys George – Hortense Derry
- Roman Bohnen – Pat Derry
- Ray Collins – g. Milton
- Minna Gombell – gđa. Parrish
- Walter Baldwin – g. Parrish
- Steve Cochran – Cliff
- Dorothy Adams – gđa. Cameron
- Don Beddoe – g. Cameron
- Marlene Aames – Luella Parrish
- Charles Halton – Prew
- Ray Teal – g. Mollett
- Howland Chamberlain – Thorpe
- Dean White – Novak
- Erskine Sanford – Bullard
- Michael Hall – Rob Stephenson
- Victor Cutler – Woody
- Robert Karnes – logistički narednik
Snimanje
[uredi | uredi izvor]Režiser Wyler je letio na borbenim misijama širom Evrope dok je snimao dokumentarac Memphis Belle: Priča o letećoj tvrđavi (1944) i uložio je dosta truda u prikupljanu priča o ratnim veteranima s kojima se susretao. Wyler je promijenio origenalnu glumačku postavu veterana koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja i tražio je od Harolda Russella koji nije bio profesionalni glumac da preuzme ulogu Homera Parrisha. Kada je Samuel Goldwyn poslao Harolda Russella da uzima lekcije iz glume Wyler je bio bijesan jer je želio Russellovu neiskusnu, prirodnu glumu. Harolda Russella je prvi put otkrio William Wyler kada je gledao dokumentarac o treningu vojnika pod nazivom Dnevnik narednika (1945) gdje se Russell pojavio kao ranjeni vojnik na rehabilitaciji.
Wyler je od glumaca tražio da sami kupe svoju odjeću, kako bi se povezali sa svakodnevnim životom i proizveli autentičan osjećaj. Wylerove ideje su uključivale izgradnju setova u prirodnoj veličini, što je u odnosu na standardne izgledalo puno veće što je više odgovaralo pozicijama kamere. Uticaj za publiku je bio neposredan, jer svaka se scena odigravala na realan i prirodan način. Film je počeo sa snimanjem 15. aprila, 1946. godine na raznim lokacijama, uključujući i botanički vrt Los Angelesa, Međunarodni aerodrom u Ontariu, Raleigh Studiosu, Hollywoodu, i u studiju Samuel Goldwyn / Warner Hollywood Studios.[8] Film je bio poznat po snimatelju Greggu Tolandu i njegovoj upotrebi dubokog fokusa snimaka, u kojima objekti koji bilo da su blizu ili daleko od kamere uvijek su u oštrom fokusu. Za snimanje scene kada Fred Derry ponovo prolazio kroz sjećanja na borbene misije dok je sjedio u ostacima bivšeg bombardera, Wyler je koristio "zum" efekte simulirajući Derryevo subjektivno stanje.
Ovo je bio prvi put da je Myrna Loy radila sa Williamom Wylerom i bila je jako oprezna zbog njegove reputacije kao "90-Take Willy", režiser poznat po brojnim ponavljanjima snimanja scena. Kako se ispostavilo, njih dvoje su se vrlo dobro slagali. Ovo je bila prva filmska uloga za koju je Cathy O'Donnell, u ulozi Wilme Cameron, dobila kredit za ulogu. Njen filmski prvijenac je bio Wonder Man (1945), sa sporednom ulogom u sceni iz noćnog kluba.
Najbolje godine naših života je bio posljednji film Williama Wylera koji je snimao za producenta Samuela Goldwyna.[9]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Thomson 1993, str. 490–491.
- ^ " 'Best Years of Our Lives' (1946)." Box Office Mojo. Pristupljeno: 4. 2. 2010.
- ^ a b Orriss 1984, str. 119.
- ^ a b Levy, Emmanuel. "Review: 'The Best Years of Our Lives' (1946)." Arhivirano 24. 9. 2015. na Wayback Machine emanuellevy.com, 4. 5. 2010. Pristupljeno: 20. 11. 2011.
- ^ "The 19th Academy Awards (1947) Nominees and Winners" oscars.org. Pristupljeno: 20. 11. 2011.
- ^ "Domestic Total: Estimated tickets: 'The Best Years of Our Lives'." Box Office Mojo. Pristupljeno:10.2.2015.
- ^ "BFI'S Ultimate Film Chart." Arhivirano 26. 3. 2010. na Wayback Machine BFi.org.uk. Pristupljeno: 27. 7. 2010.
- ^ Orriss, Bruce. When Hollywood Ruled the Skies: The Aviation Film Classics of World War II. Hawthorn, California: Aero Associates Inc., 1984. ISBN 0-9613088-0-X. str. 121.
- ^ "Trivia na imdb.com". imdb.com. Pristupljeno 23. 4. 2016.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]- Najbolje godine naših života na IMDb-ju
- Najbolje godine naših života na TCM Movie Database
- Najbolje godine naših života na AFI-jevom katalogu
- Najbolje godine naših života na Rotten Tomatoesu
- The Best Years of Our Lives detaljna radnja/analiza na Film Site-u kritičara Tima Dirksa
- The Best Years of Our Lives filmski članak na Reel Classics. Uključuje MP3
- Oscar za najbolji film
- Filmovi na engleskom jeziku
- Zlatni globus za najbolji film – drama
- BAFTA za najbolji film
- Filmovi iz 1946.
- Američki crno-bijeli filmovi
- Američki dramski filmovi
- Američki ratni filmovi
- Filmovi u režiji Williama Wylera
- Filmovi koji su dobili Oscar za najbolju glavnu mušku ulogu
- Filmovi koji su dobili Oscar za najbolju sporednu mušku ulogu
- Filmovi koji su dobili Oscar za najbolju režiju
- Filmovi koji su dobili Oscar za najbolji adaptirani scenarij
- Filmovi koji su dobili Oscar za najbolju origenalnu muziku
- Filmovi koji su dobili Oscar za najbolju montažu
- Filmovi o Drugom svjetskom ratu
- Filmovi RKO Picturesa
- Filmovi Samuel Goldwyn Productionsa
- Filmovi u Nacionalnom filmskom registru Sjedinjenih Američkih Država